Gospe ramska, čudo učini i vrati vjeru u budućnost života u Rami

Sve je opet naoko isto, samo što u mojoj Rami svaki dan sve je više starih. Crkve se prazne, sve je manje djece, sve je manje mladih. Postala je prisilna moda svi bilo kud otići iz Rame, tražiti posao primorani su diljem  Lijepe naše, a i još šire. Otišla i ja, otišla da se skoro vratim.

Čudni glasi od ljudi i onih političara stižu. Nitko ni sa kim ne može da se druži. Zavadila ih politika, a oni; jadni, povodljivi i gladni, vjeruju da je to istina. Nema nade, nema optimizma. Tako eto stanje sada stoji.

No, to je samo površno gledanje, na njemu se zadržati ne želim. Na njemu može ostati samo čovjek bez svoga mozga.

Mnogi siju razdor zavadi pa vladaj. Na mnogim mjestima su ljudi koji nemaju viziju o budućnosti, i jedan mi reče: „ Šta ćeš u Rami?! Ovdje nema ništa! Sve je ispolitizirano! Brat s bratom zbog politike ne priča.“

I tako svi na sviju reže, postali gori od pasa. Dokle samo ljudska zloba može ići?

No, smiješim se i ne dajem mu da ubije moju nadu i vjeru. I pitam se sama u mislima: ima li smisla; je li pošteno da nas tjeraju iz majčina krila; ima li smisla da tako razmišlja jedan od zaposlenih u Rami?

I gle apsurda! On ima posao, kuću je od njega napravio, još mu i supruga radi; kruha sigurno nisu gladni. Zar takvi imaju pravo reći: „ Šta ćeš u Rami?! Nema posla. Iz nje idi što dalje te noge nose.“

Vide li dobro?

Ima li nade za takav kraj kad svi crno vide?

Jer narod bez vizije o budućnosti gine, nestaje, ne bori se i ne pobjeđuje!

I opet postavljam pitanje: ima li nade za život u Rami?

Naravno da ima; žive mnogi od svojih prihoda. Dolaze im u goste mnogi sa strane; dive se veličini srca, gostoljubivosti, snazi i volji za opstankom na rodnoj grudi. Oni ne kukaju, oni rade, oni žive puno slobodnije i bolje od onih po metropolama svijeta. Nisu robovi ovog današnjeg vremena. Nemaju fakultet, ali su školovani i obrazovani bolje od doktora znanosti. Imaju ono što mnogi porijeklom Ramljaci nemaju u sebi; oni ne pljuju, oni ne zanemaruju, ne napuštaju rodne grude. Drže vatru da još tinja na starom ognjištu.

A mi koji smo otišli? Imamo li pravo kritizirati vodstvo, a ne poduzimati ništa? Jer svi smo mi pomalo odramljeni Ramlajci; volimo biti krpa zakrpi pa velimo kakvo je vodstvo, kakve ceste, prirodu kvare male hidroelektrane, nema posla, ostale još samo malo njemačke mirovine, a najviše me boli kad neka baba davno otišla veli: „ma doli su zaostali ljudi“.

Ništa se ne radi, nema tvornica ni firmi, ništa dobrog se ne vidi.

A koliko uspješnih Ramljaka diljem svijeta? Zašto ne urade i ne uradimo nešto i u Rami?! Darivali, donirali mnogi jesu, i to za pohvalu svaku je; no može li se napraviti još nešto?

Dali ste prst, a Rama vas hoće cijele; jer ništa ne uspijeva ako sebe niste uložili do kraja. Ima li itko smionosti, hrabrosti, znanja, volje i ideja za posao Ramljaka u Rami? Ima li itko od naših velikana koji bi se hrabro uzdigao, prkosio dobrim djelima vremenu i nedaćama ovog kraja? Ima lli itko? Bilo bi dobro da se na izbore javi.

Gledam u ljude i ne vidim snagu i izlaz u njima. Svoj pogled upirem u Nebo, upirem prema crkvi na Šćitu kao i moji pradjedovi; gledam i vapijem:

Gospe ramska, čudo učini vrati vjeru u budućnost u našoj Rami. Čuda si kroz povijest činila; ozdravljala, čuvala i branila od svakakvih neprijatelja. Sad te molim prosvijetli glavu ramskom čovjeku, put mu kaži kojim treba hoditi. Pošalji nekoga tko viziju u bolje sutra ima, jer takav će se potruditi da ju uz Tvoju pomoć ostvari. Budi njegova pomoć pa neka na izborima pobijedi, a onda mu pošalji dobre suradnike da ga savjetuju i na loše stvari upozore. Neka svi shvate da i opozicija svoju ulogu ima. Neka budu suradnici i  nek nas vode boljoj budućnosti. A oni ne mogu sami, treba im svaki savjet, prijedlog, podrška i svih nas.