Priče iz Hercegovine: Selo, žena i poplava

...i dalje u Panoniju, i tu sam cestu često spominjao, uvijek kad naiđem na njezine ostatke.

Što će reći da su Sovići staro, prastaro selo, a najstariji svjedoci toga vremena su čatrnje i bunari. Dosta ih je uokolo, već odavno zaraslih u nebrigu.

Ostaci srednjovjekovlja su devastirani i to je vjerojatno posljedica izgradnje ceste, kada su uvrh sela strojevi pomaknuli malu nekropolu koja je uvijek bila neslužbena granica ovoga i sela Goranaca. Nekoliko tih stećaka je u jednom suhozidu, a tek je jedan ostao ležati na uskoj ledini, bez ikakvih ukrasa, što me navodi na pomisao da su tu oduvijek živjeli siromašni ljudi i svuda gdje nema vode tomu je tako.

Šuti, Vinko!

Nakon Drugog svjetskog rata selo je imalo do dvjesto stanovnika, tu su uvijek, barem otkako se taj etnički naziv počeo spominjati u ovim krajevima, Hrvati živjeli. Svakim novim popisom stanovništva taj se broj rapidno umanjivao te ih je 1991. ovdje bilo tek osamnaest, a na dan moga hodo(po)pisa, ispostavilo se da Sovići već od prošloga rata ovdje imaju samo jednog stalnog stanovnika, zapravo žiteljku, pred čiju kuću banuh, negdje usred sela. Ljubi Glibić odavno ne smeta samoća, a ni ona nije baš onakva kakvom sam je zamišljao. Jer tu netko uvijek dolazi.

Jer kako god je industrijalizacija tjerala ljude sa sela u grad, i ljudi odlazili potaknuti siromaštvom, bespućem i bezvođem - a i struje su se načekali - današnja situacija u gradu motivira ih da ponovo obrađuju barem dio svojih njiva i vikendom, a i po cijele dane kada produlje i gora zazeleni, ljudi dolaze i kuckaju i popravljaju nešto po starim kućama, neki prave ili su napravili nove, nevelike i lijepe i tu provode staračke vikende iščekujući unuke, pa se sve češće dade vidjeti obrađene vrtle i zelene sadnice koje se iz smeđe zemlje uzdižu k suncu.

Ljuba ima sedamdeset pet, tu je s kravom Zerkom, psom i mačkom, draga je i razgovorljiva žena, iz roda Glibića. "Ne volim ja nikud ić odavlen, a ako i odem, gledam se odma vratit vamo, ovdin je meni najlipše i vazda mi je bilo lipo, samo je bilo teško kad je bijo ovaj đavliji rat. Nisam se nikad udavala, nekad mislim da sam mogla, a nekad opet da mi je bolje vako, jerbo nam je svakako svima prid Boga izlazit!"

Rođena je u predvečerje Drugog svjetskog rata iz kojega se otac vratio živ, doduše godinu kasnije nego su ga očekivali, ali Bošnjakušići, kako glasi njihov obiteljski nadimak, nekako su opet organizirali život i proveli su ga obrađujući zemlju i baveći se stočarstvom. Ćaća joj Vinko najprije nikako nikakav posao nije mogao dobiti, a onda ga je prestao i tražiti. Ljuba se ne sjeća da su ikada bili gladni. Već je dvadeset godina kako je sama tu, devedeset šeste umro je na njezinim rukama otac, "evo ko da je nomadne bilo, iziša na prag, ja ćaća šta ti je - ode!", a mater je umrla nakon njega. Oboje ih je desetljećima na postelji njegovala.

Osta Ljuba sama u godinama u kojima se više ništa važno ne da poduzeti. Vedra je i vrijedna, vrt obrađen, pojata puna sijena, miris kravljeg mlijeka širi se niskim poljcem, kuća jeste stara, ali funkcionalna i fino skockana, lijepo je to stari Vinko gradio, ali i pazio da ništa od starine ne poruši. "E, Bože moj, što smo znali plakat mi dica kad bi on o ratu zborio, kad bi ga nešto naljutilo, a mater vazda molila, šuti Vinko, nemoj prid dicom! Ko zna šta je jadan proša, pokoj mu duši, oboma jim pokoj...", prekrižila se Ljuba i pristavila kavu kojom smo se dugo sladili.
Šta si usadila, pitam, a nema šta nisam!, kaže. Ako Bog podrži i kišu uvrime pošalje, biće svega, a ako ne bude vode, onda ništa. I to je stvarno tako ovdje. No, jedna je voda došla ovdje - a Ljuba se toga savršeno sjeća, imala je dvanaest godina - kada je ovdje nakratko zavladao potop i voda nosila i rušila sve pred sobom, i taj potop, ta strašna proročanska bujica čovjeku iz svinjca odnijela svinju ravno u Cim! Zazvučalo mi to poprilično nevjerojatno, ali na tu priču sam nailazio i prije, te sam mislio da se radi o legendi, no Ljuba opisuje sve što su njezine oči vidjele dolje ispod staroga oraha, kojemu se nitko ne sjeća da je od najstarijih čuo koliko bi uopće mogao mogao biti star.

Ta planinska poplava navela je Marinka Ivankovića, svećenika selezijanca koji je rođen tu, nekoliko kuća dalje, a danas obavlja svoje poslanje u Žepču u Bosni, a već godinama uređuje internetske stranice svoga voljenog sela, piše knjige (ja se nijedne nikako dočepati, a suho zlato sada bi mi bila!) i redovito dolazi svojim suseljanima predvoditi blagoslov polja, u jednom od dva seoska groblja, kada se svi Sovićani uspnu iz Mostara, uglavnom Cima i Ilića, gdje i Ljubini žive, dođu s raznih strana svijeta te mole da ih Svevišnji, uza sve ostalo, zaštiti i od te poplave u nevakat, da napiše o njoj svjedočenje, koje prenosim:

"Često slušamo u svijetu o velikim poplavama od velikih kiša, izlijevanja rijeka ili morskih valova. Sovići se nalaze pod brdom u strani bez rijeke pa im s te strane ne prijeti opasnost. U Sovićima se ipak dogodila jedna velika poplava. Bilo je to kad sam bio još dječak, ako sam dobro zapamtio, poslije velike suše u jesen 1952. Ovu sovićku poplavu Sovićani su po starinski nazivali 'povodanj'. Jednog poslije podneva dogodio se nad Sovićima veliki 'prolom oblaka', a još veći na Bilima. U našoj kući smo bili otac Karlo, Jela, a Mate je još bio u kolijevci. Drago nije bio kod kuće, ne sjećam se gdje je bio. Bila je strašna grmljavina, oblaci su doticali zemlju. Voda je tekla na sve strane. Kraj Ćićine kuće obično bi za jačih kiša tekao potok, pa ispred Ilinčine kuće i niz Mrginj, ali ovoga puta je tek dio vode mogao teći uobičajenim putem, nego se dobar dio prelijevao preko zida Ćorine Jagline pa pred našu kuću. Vrata od kuće smo imali otvorena i gledali vani što se događa. Bježati se nije imalo kud. Voda je počela ulaziti u kuću, pa je pokojni otac na vratima držao neki škip, tako da nije u kuću ušlo baš puno vode. Iz strane kraj Ivišine 'kuće' (pojate) tekla je cijela rijeka. Kako je voda padala u bašču, iskopala je dosta veliku rupu u zemlji. Osim toga, čula se strašna buka kao da se brda ruše, koja je ulijevala strah u kosti svima u selu. Sve skupa nije dugo trajalo. Kad se stanje malo smirilo, ljudi su počeli izlaziti iz kuća prestrašeni gledati da li je tko stradao. Srećom sve su kuće ostale čitave i nitko od ljudi nije bio povrijeđen. Žene, kad im se nakon straha vratio glas, počele su pričati da su mislile da je došao 'smak svita'. Većina vode prošla je između Ćošaline i Mamutove kuće. Velika buka koja se čula upravo je bio val vode koji se spustio s Bili i rušio sve pred sobom. Stotine tona kamena, drveta i zemlje voda je donijela s Bili i iz Strane na gornji dio Ćošalina i Lukasova Okrajka. Kad je došla do Okrajka, otišla je u širinu i nije imala više snage nositi materijal dalje. Tu gdje se nekad kosilo nastala je velika gomila. Bilo je kamenja i dalje niz okrajak, ali manje. Kad je voda prošla Rasnik i ledinu Kod Pojate i slila se ona koja je tekla niz Mrginj i niz Vrtline i sastala se kod Novakove kuće tako da je odnijela krmećiju kuću i krme Ilije Novakova. Niz Dragu je tekla velika bujica koja se povećavala jer je dolazilo stotine potoka iz strane tako da krme nije moglo isplivati i voda ga je odnijela sve do Rosića Kamena. Pričali su da je krme još bilo živo kad ga je voda izbacila u Cimu, ali je ubrzo uginulo. Kad je voda došla na ravno u Cimu, opet je ostavila stotine tona materijala uglavnom kamenja. Kad su ljudi poslije otišli na Bile, vidjeli su da više nema Lukasova vrtla koji je do tada postojao nad Jazvinama. Ostala su samo dva zida sa strane, a gornji i donji dio zida i svu zemlju iz vrtla bujica je odnijela.
(Starima da se podsjete, a mlađima da čuju da se i to dogodilo u Sovićima.)"

Ovo naprosto ne mogu zamisliti, promatrajući strminu koja se obrušava do Cima, napunjenu mutnom bujicom od koje se ne može spasiti ništa, doli, eto jedna obična svinja.

Svemirska suparništva

Ljuba kaže da joj je drago da se ljudi svakodnevno uspinju ovamo i da, ako se nešto i obnavlja, "'To svak obnavlja svoje, a ne ko na Gorancim, tamo dolaze svaoklen di su se namlatili para i grade ko da je nji'ovo!" i ovo je gola istina. Sovići su nekada pripadali i župi i mjesnoj zajednici Cim, već dugo su u oba smisla pridodani Gorancima, a to njima nikada nije sjelo, pa makar tu i ne živjeli. Postoje ta suparništva, koliko god se činila lokalnima, ipak su svemirska, Sovićani su ljudi posebnoga senzibiliteta i ostali su nekako između svega, svoji i ničiji, a čak je i njihovo selo razdijeljeno na gornje i donje (zvonik je mjesto koje upućuje na granicu!), ali i o tom ćemo uskoro; meni je važno da sam doznao da je ona kuća ispred koje umalo nisam sjeo na poskoka zapravo kuća Blaža Krešića Musića, da je onaj fićo (a baš priča o fićama, tri su ih u pogonu ovdje, najbolje ilustrira osjećanje slobode i posebnosti Sovićana!) njegovoga sina Marinka, da je čovjek koji je prošao na traktoru punom pokošene trave Drago Marić, s kojim me čeka lijep dio popodneva, a da je onaj gostioničar što se udao za četrdeset godina stariju i sam nakon njezine smrti sebi nabavio dobro mlađu, jer zaslužio je, zapravo Pedavušić, a ne Pedalić kako zapisah prošli put, krivo shvativši neke vokale koje je proizvela još neuvježbana staračka zubna proteza i ruka koja je zapisivala i tresla se od friškog susreta s poskokom.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje