Priče iz Hercegovine: Aginica i vjerska tolerancija

...na kojemu se nalazi svako biće rođeno i umrlo u ovoj obitelji, sa izrađenim fotografijama pokojnika, ako je ikakva ostala iza njih

Nisam mogao ne zamijetiti ime Marijana Škutora i fotografiju iscrtanu u crnom mramoru, ispod koje stoji da je rođen 1888. a da je umro 1971. godine, dakle, naživio se did Marijan, ali, kad mi je Ljubo ispričao dijelove njegova života, nisam više bio siguran je li bio sretan živeći tako dugo. I njega je, 1914., kao i većinu ovdašnjih mladića, bečka carska vlast ''obukla u vojsku'', te je, nakon duge obuke bio spreman položiti glavu negdje gdje su ih polagali sirotani iz Hercegovine i Bosne, stisnuti u regimene smrti, a sve na volju dragome caru i na izbor strogim carskim časnicima.

Dođi, Sandra

Marijana je u tirolskim gudurama što su se kao džinovske stope utisnule u sjever Italije, dobio metak točno u korijen nosa, ondje gdje on razdvaja oči. To se ne može preživjeti.

Ako nisi s Goranaca! Svi su vjerojatno i mislili da je mrtav, bio je obliven krvlju, ali sve što je iza tog ranjavanja ostalo trajnom posljedicom bilo je gubitak čula mirisa. A dobio je carsko odličje. Nikada do smrti više ništa Marijanu nije ni mirisalo ni zaudaralo, i sve mu je bilo svejedno. Pa, kako je Bog odredio da se živ vrati u Škutorove kuće, bacio se u potragu za ženom, i očito odabrao pravu; Jakuna je bila dobra i vrijedna žena, izdašna poroda, doveo ju je od Pandža i rodila mu je sedam sinova i jednu kćer. Taman kad su dospjeli do momkovanja, opet zovnu ratna truba. Ovaj put je mladost tražio Pavelić.

Izgubili su Juka i Marijan četiri sina, Petra, Andriju, Marka i Ivana, svi su vjerojatno nestali u misteriji bleiburškog polja, i samo se jednom grob našao, Peri.

Ideologije odnose djecu kao sunce jutarnju rosu. Nestane ih a da suštinu i razloge svojega vojevanja ni do smrti ne shvate. Uvijek kada porastu, naraštaje čeka neka ideologija, spremna na tržište krvi ponuditi njihovu mladost. Uvijek je tako bilo i neće biti da uvijek neće biti! I ovaj širi kraj desetkovali su ratovi. Prve velike gubitke narod je ovdje jedva preživio, djelomice preživio, jer što ne zgrabiše vojske, uništiše studeni, glad i kuge.

Kako mi je javio Andrija Baletić, samo u Škutora - Baletića, kuga iz 1814. godine umorila je dvadeset i četiri člana ove obitelji! Gospodin Andrija decidno je naveo i njihov dolazak iz Zavojana u Gorance, bilo je to 1790. godine, a iz Ljubina poznavanja povijesti ove obitelji crpim i zanimljiv podatak o nerijetkom prezimenu Bagarić. Skupina ostataka negdašnjih staja, zapravo nezgrapne hrpe pržine i kreča, baš blizu Škutorovih kuća, zovu se po njima: Bagarića staje. Prošla su stoljeća a da se nikada nitko od njih ovdje nije pojavio. Gdje su ti Bagarići? Pa, da, to su upravo oni za koje uglavnom i znamo, a razmješteni su po duvanjskom kraju, te se odatle proširili svuda. Ovdje će rado reći da je iz te loze izrasla i Sandra Bagarić, operna diva. Ha, Sandra, kad je već tako i budući da to sigurno nisi znala, dođi jednom potražiti svoje duboke korijene ovdje na Gorancima. I okupaj se u Jezercu! Prvom zgodom kad u Mostar dođeš, vodim te amo. Ovdje je sve živo, naočito i grlato, te ni tvoj glas nije sam od sebe nastao.

Ljubo je sa sestrom Dragom stalni dočekivač rodbine. Uredno im dolaze rođaci Stipe, Blago i Josip, djece ihahaj, ali ''ima dvades godina da nisu prenoćili ovde!''.

Šire područje Jezerca, a i još neke lokacije po Gorancima i Bogodolu, nedavno su spomenute i u sumnji tužiteljstva da skrivaju žrtve posljednjega rata. Tužiteljstvo je naglasilo i da će se istraga i provjera istih provjeriti na proljeće. Sumnja se da su u tim jamama najvjerojatnije sklonjena tijela nestalih i dvadeset i više godina već uzaludno traženih, uglavnom Srba i Bošnjaka s mostarskog područja. O tom ne znam što bih mogao napisati, osim ustvrditi još jednu u beskrajnoj niski tragedija i zločina. Takva informacija obično umanji ljepotu onoga što namjernik vidi, sama pomisao na strahotu i mogućnost da je nekada netko, pod okriljem noći u ovim pustarama sakrio nečije tijelo, izaziva jezu.

Ovo je zemlja jeza. Koje se nikada neće raščistiti. Nisu ni one u prethodnim ratovima.

Gdje god makneš, netko te upozorava na pobijene. I uz ovu misteriju vezane su najnovije podignute optužnice. Neka se istraga dovrši i istina utvrdi. Nisam istražitelj, nego putopisac, ali taj neugodan osjećaj svejedno me nije napuštao.

Misteriozna bolest

Negdje u dolini oglašavaju se konji. Rezak rzaj navijestio je noć. Puni su Goranci i Planinica, Bile i područja podno Čabulje konja. Što pitomih, što divljih. Puno više divljih.

No, njih ću tražiti kad se mogne do njih. Sada je loše vrijeme i tko zna hoću li opet tako skoro moći ovamo. Priča o konjima i biciklima, nezaobilazna je ovdje. Puno ljudi drži i održava svoje konje. Ima i čistokrvnih. Poludivljih je lutalica pak najviše. Oni se sada sklanjaju od vukova. Zvijeri su kao i ljudi; opaki napadaju mirne. Zanimljiv podatak vezan je uz povijest uzgoja konja ovdje; naime, 1862. i 1863. godine, kronike su zabilježile golem pomor konja, tisuće ih je uginulo zbog misteriozne konjske bolesti.

Tako je to na Gorancima, života je uvijek bilo, ali ga je bome uvijek valjalo i obnavljati.

Odnosilo se to na ljude ili na njihovo blago. Konj je to doista ovdje. Ništa ljudi ovdje ne vole toliko kao konja. Posjetit ću i dva konjička kluba, ne mislim ih zaobići.

I ova trošna cesta što uzduž presijeca polje, uvijek je bila važna. I Ilirima i Rimljanima, Turcima i Austrijancima i svima koji su nakon njih, kao i oni, uglavnom nezvani dolazili.

To je dio ceste spasa, a koja je izgubila vojni i civilni značaj tek kada se oslobodio prolaz cestom M-17, istočno iza Raške Gore i jezera. Ovuda su ratovali i Delmati i neznana plemena prije njih, dijelovi Sedme rimske legije ostali su ovdje i poslije gušenja pobune Ilirika između šeste i devete godine nove ere, Slaveni i Bizanti, humske vojvode i vladari Bosne, Osmanlije puste, austrijski činovnici i ugarske kurve, posvuda je tragova tih vremena; ovuda su kraljevi žandari sačekivali švercere duhanom, naganjali se talijanski i njemački fašisti, ustaše, četnici, partizani, i još nekoliko godina nakon rata škripari i lovci na njih. Kao i ovo, svako od tih vremena ostavljalo je svoje jame.

Ali i priče. Evo jedne zgodne, iz vakta aga i kmetova. Takvih je najviše. U kojoj je junakinja - aginica. Pa, piše Lidija Knezović, a pričala joj Dragica Knezović, s Goranaca:

''Bila aginica u selu za vrijeme turskog rata. Pošo Anton da ide na misu i ona ga pitala gdje si pošo, a on reko kaže na misu, aje kaže donesi mi od vašeg fratra, od vašeg svećenika vode, svete vode. U kupus mi kaže gusjenice, sve mi kupus gusjenice ono obišle i pojedoše. I on je otišo i kad se vraćo njemu palo na um da on nije uzeo te vode i negdje na bunar je došo i uzeo je onaj u flašu i u što li je nasuo vode i ponio je on tu vodu njoj, šta ona zna kaže šta je sveta voda. I on je kad je došo pitala ga ona Antone jesi li mi donio vodu, kaže jesam i on ti njoj dadne tu vodu da onaj, rekla ona ja ti ne znam ništa šta ću tu. De ti meni po vašem zakonu i običaju to uradi. I onda je Anton uzeo i poškropio, prekrižio, poškropio, izmolio vjerovanje, a ona je rekla odo ja kaže skuvati cicvaru dok ti to odradiš i ona je otišla u kuću skuvat cicvaru i onaj i on kasnije kad je poškropio otišo u kuću, jeli cicvaru. Kad je pošo on, Anton pošo svojoj kući tamo gdje je stanovao, ona ga zvala, kaže: „Antone, Antone, vrati se ovamo da vidiš ovo, sve gusjenice pošle preko plota, preko duvara što su bili oni iz onog kupusnjaka i to sve i onaj eto koliko je ta njena vjera bila jaka iako je on uzeo tu vodu iz bunara, nije donio blagoslovljenu vodu ali njena je vjera bila toliko jaka da su te gusjenice otišle.

Pošteda za Ilindan

To je bilo na Vilinu polju i bio Ilindan, onaj, i sad ljudi se spremali da idu k misi i sad aga je naišao i kako je god ko nailazio on je njega vraćo, trba sijeno pokupit, kakva misa, sve je on svratio na Vilino polje da se, nema ići na misu i ljudi su morali mislim poslušat agu.

Tu su radili čitav dan, kupili sijeno, stavljali u naviljke, pripremali sve to za, pripremali sve to unaviljčili, međutim, kad je kaže iza podne bilo, samo sa Čabulje je oblak jedan naišao i počeo se oblak navlačiti i onda je veliko nevrijeme naišlo tako da je sav onaj, naviljci sijena što su bili, sve one plastove sve je to voda odnijela, niđe ništa nije ostalo. I kasnije kad je onaj, sljedeće godine bilo, aga je pito kad je onaj vlaški Ilija, kad je vlaški Ilija ništa se ne smije raditi. I više nikad nisu gonili, niko na Ilindan, kad je Ilindan taj aga nikoga nije gonio da radi.''

Eto, znala aginica za toleranciju, trista godina prije negoli će netko izreći tu riječ, koju mi nikako naučiti.

Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje