Priče iz Hercegovine: Andrijica, harambaša i kavalir

...bio je Hercegovac s granice carevina, turske i austrijske, Andrijica Šimić iz Alagovca, zaselka u župi Ružići pokraj Gruda.

Rodio se 1833., a umro prirodnom smrću - to naglašavam jer su hajduci rijetko tako umirali - s druge strane granice koja je to u vrijeme njegove smrti, 1905. godine i prestala biti, u Runovićima, velikom selu Dalmatinske zagore, petoga dana mjeseca veljače.

33 godine zatvora

Njegova smrt rastužila je kršćane, a umirila muslimane, osobito one bogate, premda je pred smrt živio sasvim povučeno, jer prethodno je u zatvoru u Kopru proveo trideset i tri godine i već starac bio, ali strah od njega kroz sve te godine nije jenjavao i kada i nije bilo Andrijice, vođama i zaštitarima karavana ukazivao se redovito u klancima i na kraju bogaza, što bi god iz šume šušnulo, sve je zalijegalo i oružja se laćalo, jer u Andrijice oprosta nije bilo. Uza to, ljudi nisu vjerovali da je on još u zatvoru, ta toliko puta je bježao iz najtvrđih i najčuvanijih tamnica i pojavljivao se s družinom u gori zelenoj.

Njegovi najveći krimeni i najlegendarnije pljačke vezane su baš za ovaj kraj, uz granicu, kojega presijeca ovaj drum kojim su stalno miljele karavane, a u njima se već nalazila neobična i rijetka kolonijalna roba koju su Austrijanci slali u bosanke magaze. Hadži Mahmud Tikvina, aga kod kojega mu je kmetovao otac Ivan, još dok Andrijici nije bila ni petnaesta godina, usreći svoga kmeta odlukom da će momčića bistra pogleda i oštra uma, povesti u mostarsku čaršiju, e ne bi li tamo izučio zanat za puškara i pomogao vrijednom i vjernom kmetu podizati toliku djecu. Baš je pogodio zanat Andrijici aga Tikvina! Sve je o puškama, njihovom pravljenju, popravljanju i načinu na koji djeluju doznao mladi Andrijica, te se u Mostaru zadržao do dvadeset i četvrte godine, a onda se na iznenađenje i čaršije i sela, jedno jutro nakon toliko godina ukazao u Alagovcima.

Zatekao je brata i pet sestara u jadnu stanju; roditelji mu nisu bili sretni što je nakon deset godina napustio službu u gradu, no, Andrijica je imao razloge koje oni nisu mogli dokučiti, a vezani su uz nepravedno bogaćenje jednih, a na račun drugih, što je mogao savršeno naučiti u jednoj tako velikoj čaršiji kakva je mostarska bila. Volio se vrtjeti oko cura, cure bi mu svašta pričale, voljele su ga i neke muslimanke koje su vezu s mladim i naočitim puškarom koji je dolazio popravljati i glancati begovske puške, krile kao zmija noge i Andrijica je bio upućen u sve značajnije tajne čaršije, tako je dočuo i kako neki aga Ćurko proganja mlade kaurkinje haračeći kršćanskim selima, svako malo jašući sa askerima, te su se mnogi begovi i age nesklone tako naprasitu starcu potiho žalili na nj, a i stvari se više nisu kao nekada mogle skrivati ni pred austrijskim ni pred ruskim konzulima, a konzula je na Neretvi bivalo sve više kao i nekakvih novih zanatlija koji nisu radili ništa drugo, negoli zapisivali sve što vide.

Pričalo se da su to novinari, ali nitko nije znao što oni zapravo rade. Mostar je već dobio i kavanu Europa, gdje su se takvi ljudi okupljali, a ni domaći trgovci ju nisu izbjegavali. Pričalo se kako taj Ćurko djevojke odvodi u roblje, kamo?, nitko nije znao. Već se načulo da se po dolini Neretve spominje i buna, pa se visoka osmanska klasa zabrinula da će ovakvo ponašanje age Ćurke navesti one neznance da uteftere njegovu sramotu o kojoj će on izvijestiti kršćanske ćesare, a sve će se na njih svaliti. Stoga se može reći da su svi odahnuli, više tajno negoli javno, kada se dočulo kako je kmet i kalfa Tikvinin, onaj mali od Bekije, sreo u akšam agu Ćurku, odjeven u rutine, jer po čaršiji je vazda bio uredan, negdje doli kod Rodoča, otkud se ovaj vraćao u Mahalu, te kleknuo preda nj i isturio lulu, ko nema ju su čim pripalit, a Ćurko se prignuo i pripalio mu, ali mu Andrijica iza pasa izvuče kuburu i ustrijeli ga. Još mu konja zajaha i odjezdi na zapad Hercegovine.

Bila je na nj sumnja, ali nikada potvrđena, a i nije ga bilo lako ni naći niti potjeru za njim slati, jer je vazda bio negdje daleko, pričalo se uglavnom oko Gabele, gdje je poticao ljude na bunu. Otac mu nije bio sretan zbog napuštanja posla u Mostaru, za šta je bio silno zahvalan agi Tikvini, a nije bio sretan ni što je Andrijica svašta donosio kući, a zna da zaradio nije. Nije htio ni u polje, Kad ti krave nauče orat, i ja ću učit kopat, ćaća!, odbrusio mu je nemirni sin jednom i otac ga je prestao išta pitati. U selu je otvorio prvu gostionicu, ali muslimani u nju nisu svraćali, a kršćani još nisu imali takve navike kakve su bile normalne odmah tu iza granice, a nisu imali čime ni platiti pa je Andrijica u tom poslu više gubio nego dobivao.

Još su se i porezi uvećali, što je bio znak da Osmansko carstvo propada, otac je tulio i muku mučio da skupi za dažbine, no Andrijica nije, nego se uputi pravo kod kadije u Ljubuški, pravdu tražiti. Nu se tamo uvjeri da "kadija i sudi i tuži" i ta izreka osta do danas, izlanuo se ružno na nj Andrijica i, dok se straža snašla, ovaj je već daleko zbrisao. Tada ga je mimoišla tamnica, ali zov njezine memle pratit će ga do kraja života, jer taman je negdje neko ubio Turčina i sumnja je odmah na nj pala, a bio je na putu za Duvno, gdje ga je otac poslao konja predati vlastima, umjesto neplaćenog poreza, ispraćen očevim savjetima da učini što se od njeg traži i da se s rogatim ne bode.

Hajdučija mu je u to vrijeme već zaokupila misli i samo je, ne čekao, nego tražio pravi povod. U Duvnu ga okovaše zaptije i ravno s njim pred kadiju, jer je na njemu bila ona sumnja.

Kadija ga otpravi u tamnicu u Travnik, no dug je to put, Andrijica je prevario pratitelje i dohvatio se šume. Nije se puta držao sve dok na njemu, kod Studenih Vrila nije ugledao bega Omera Duvnjaka, te ga presretne i ponizno se spusti isukane lule, tražeći vatre, što mu ovaj rado udovolji. I plati glavom. Hajduk ga je ubio na isti način kao i Ćurka. Tijelo mu je bacio u škrapu pokraj druma i zaputio se ravno kući, bacajući ćaći Ivanu pred noge dukate i koješta drugoga, napominjući da je konja dobro "prodao", a potom okrenuo uzde prema Imotskom, gdje je hajdukovao Jovo Kadijević, pravoslavac, odlazeći sa družinom u hercegovačke tjesnace i pljačkao sve što se opljačkati dalo. Deset narednih godina ta je družina pljačkala s obje strane granice i zbog nje su se vlasti obje carevine dogovarale o izručenju, tko god im prvi "dohaka", ali se nije činilo da je to bilo moguće.

Sve dok nisu jednom, 1866. godine, u Aržanu zanoćili kod Nikice Knezovića Dudića, koji ih fino, kao provjereni jatak ugosti i postelju im raspremi, a potom posla po oružnike, kojom prilikom ustrijeliše Jovu, a Andrijicu baciše u lance te s njim ravno u zatvor u Split. Tu će, pokraj mora a da ga vidjet neće, ostati Andrijica do dvije godinice, ali mu ne nađoše kriminala za osudu s njihove strane granice, te ga izručiše turskim vlastima. Iste godine, premda u lancima, uspijeva pobjeći iz tamnice u Ljubuškom. U gori okupi četu, on će biti harambaša, a pod njegovom zapovijedi hajdukovat će i Petar Sekulović, Ivan Jović Kiteša iz Vinjana, Petar Bašić iz Posušja i brojni drugi čija se imena nalaze u zapisnicima s prvih suđenja nekom harambaši i hajdučkoj družini, koji se nalaze u splitskim arhivama. Ovdje na Svinjači, postavili su prvu zasjedu, orobili su trgovce koji su se vraćali iz Mostara u Duvno.

Kako prenosi Grgo Mikulić, u knjizi "Priče i legende iz Hercegovine", ostarjeli Andrijica će puno poslije reći:

"Najviše zasjedali bismo uz drumove, kuda prolazi svijet. Što god bi izišlo pred nas od zore pa do podneva, sve bismo svraćali u kakav dolac blizu puta. Stjerali bismo tu katkad po tri stotine čeljadi. Naredili bismo tad da svaki skida sa sebe što imade: nož, puške, jačerme sa pucima i novce. Nizigjala bi se katkad i velika rpa sve samih talira i dukata. Bilo bi i ženskih glava, ali ja kao arambaša niesam nikada dao njih premetati. Pače svakoj ženskoj darovao bi po dvie plete, a gdje bi vidio koju da je baš ubožna udielio bi joj i talier. I siromaha težaka bi pomogao. Samo su plaćali Turci i bogati naši trgovci."

Jurica Pavičić također je istraživao priče o Andrijici, te zabilježio i sljedeće (Jutarnji list): "Pred nekoliko godina, razgovarao sam s jednim znancem koji je podrijetlom iz Rakitna u Hercegovini, koji mi je ispričao o zanimljivom obliku hajdučije koji je prakticirao spomenuti Andrijica. On bi se, veli, samo s gore spustio u dolinu, uz cestu koja iz Rame preko blidinjskih jezera vrluda put Čapljine. Tamo bi, uz rub ceste, položio ogrtač i otišao. Svaki trgovac u prolazu, bilo da je s juga nosio vino i voće, ili sa sjevera krzno i krumpir, znao je da na ogrtač mora ostaviti primjeren dar. Postojala je, naravno, mogućnost da Andrijice i njegovih ljudi uopće nema uokolo i da prođete bez danka nekažnjeno. Ali, malo je tko bio spreman riskirati, pa se hajdukov ogrtač punio i punio bez velikog truda.

Tako je, ako je suditi po predaji, nastala provizija i ‘pinka' u Hrvata. O tome da je narod granice kasnog XIX stoljeća imao razumijevanje za Šimićev ‘biznis', uopće nema dvojbe. Opjevali su ga uz gusle, slavili kao odmetnika, a prema predaji Split je njegov dolazak slavio tri dana. Nema uopće sumnje da je Šimićevo uzimanje ‘provizije' i posao ‘zaštite' bio sasvim sukladan narodnim običajima i tradiciji. Njegova nesreća, međutim, sastojala se u tome što mu je na vrat banula država koja za te narodne običaje nije imala dovoljno razumijevanja. U carevoj kraljevini, eto, nije se smjelo pljačkati i iznuđivati, pa se pravna država upela i strpala brkatog starca iza rešetaka istarskog pržuna. Nijednog suca nije bilo, eto, koji bi te davne 1871. imao razumijevanja za narodne običaje i koji bi rekao kako je davanje poklona kod nas ‘običaj, nagrada za dobro obavljen posao', te kako je pogotovo tako kad je posrijedi kvarljiva roba poput grožđa i voća."

Vran-planina bila mu je redovito svratište, a ako bi se koji hajduk i požalio da mu je hladno ili mokar da je, Andrijica bi mu odrezao: Valjao je Vran Mijatu Tomiću prije dvista godina, pa što tebi valjo ne bi!

Andrijica je s družinom odlazio sve do Travnika i Sarajeva, Glamoč, Duvno i Kupres bili su mu pri ruci, a najčešće se za hajdukovanja po Bosni skrivao ovdje u Vranu, gdje je na ovom drumu i imao najbogatiju karavansku ponudu, a svaka je karavana znala da njegova družina nikada neće zapucati, jer teško je predvidjeti kolika bi krv pala ako bi u kolonu gruhnulo dvadesetak ili više nabijenih pušaka i kubura, pa su predvodnici karavane obično pitali je li tu Andrija, jer se s njim dalo pregovarati. Nije u svojoj družini trpio nestrpljivce lake na okidaču i željne samo da se obogate. On je davao siromašnima, pa valjda otud i ona narodna "Neka svoga i u gori vuka."

Englezi su od takvog izmišljenog stvorili Robina Hooda i danas snimaju filmove o njemu, o Andrijici ga još nema, a sve je zapisano. Pa i primjer kada mu je jedan seljak spjevao: "Oj Šimiću, moj plemiću! Ti ukradi lavu kravu, pa je podaj meni siromavu! I još ću ti ništa reći, nemam jadan na što leći." Pred siromahovom kućom osvanula bi krava, a Šimića - nigdje! A, možda su i legende.

Ipak, u "Putopisu u povijest", autora dr. Mije Milasa, objavljenom u listu Imotska krajina, 19. listopada 2009., autor pobliže objašnjava ovu predaju kao tamošnjim ljudima posve znanu stvar: "Iz Aržana smo krenuli put Vinice usput vidjeti i kulu Asan-age Arapovića, knjiške i povijesne osobe iz Asanaginice, u svijetu najpoznatije i najprevođenije hrvatske narodne balade. Ovdje u Vinici je hajduk Andrijica Šimić davao krave i konje seljacima te novac za kupnju zemlje od Turaka i gradnju kuća. Usmena predaja to i danas pamti."

Austrijancima je, dakako, odgovaralo sve što u nemiru drži turske vlasti, no vremenom je i njih o jadu zabavio, te su ga odlučili pratiti, angažirali su brojne uhode, ali i Andrijica je imao svoje dojavljivače. Ta je igra dugo trajala.

Koncem 1870., trebao je upasti u zasjedu na planini Kamešnici, ali je doznao za nju i okrenuo prema Zagvozdu.

No, bilo mu je jasno da se obruč oko njega steže kao oko bačve, te da neće moći vječno bježati, da će ga kadli-tadli netko morati izdati, jer raspisivane su sve veće nagrade za nj, a iz gradova i varošica do njega bi dolazile novine u kojime je puno o njemu pisano, novinari su bili zainteresirani za ono za što su bili i oni koji kupuju i čitaju njihove novine: Hoće li se spasiti harambaša Andrijica, dok su novine u službi vlasti pisale o zlikovcu koji mora pred sud i na robiju. Te je Andrijica iz novina doznao da mu hajduk vrijedi oko 300 forinti, a njegova glava čak tisuću!

S naćvama na leđima

Čovjek je lakom na novac, osobito toliki, pomišljao je i bio siguran da mu se primiče kraj. "Čovik rmpači ko rob, a ni za isist kruva ne dobije, ta što ne bi reka rič na pravo misto i u pravo vrime, i siromav se toliki vorinti dočepa...", mislio je kad je s vrata nazvao "Valjenis, čeljadi", domaćinima, braći Anti i jakovu Prodanu, u istoimenom selu blizu Zagvozdu, a veliki snijeg i studen okovali noć, tešku i za njega i družinu, jer su upali u zasjedu tu u blizini, njihovo kretanje oružnicima je dojavio Ante Bilić Nosić, ne bi li se forinti dočepao, ali nikoga ne uhvatiše, umakoše hajduci, ali Andrijici se više ne dade bježati.

Braća Prodan zakunu mu se na vjeru i on mirno zaspa. Oružnici su pretresali sve kuće. Jedan od njih, Josip Tomičić tako banu u kuću Prodanovih i začu kako netko s kreveta zateže pušku, pa se zbuni i ne nacilja dobro, tek Andrijicu u podlakticu rani, uplaši se krvava hajduka i krenu bježati. Andrijicin metak obori ga na vratima. Harambaša je s vrata dozivao oružnike na megdan, no oni su se posakrivali i tražili ga da se preda, inače će kuću zapaliti. Tu se Andrijica zabrinu da bi tuđa kuća zbog njega mogla izgorjeti. "Evo Šimića na junačkom megdanu; u mojoj šarki dva hitca, a zrna četeri, olovo je gladno mesa, nek mi pristupi koga je majka rodila!", no nitko se ne ukaza na snijegom pokrivenom gumnu, te hajduk zamače u šumu, s naćvama na leđima, o koje su se zabijali hici iz mraka...

Stojim pokraj ovoga druma kojim se provaljalo toliko povijesti i opjevanih događaja, slušam prve proljetne cvrkute u krošnjama koje se doimaju posve suhe, no uskoro će pokazati svu raskoš planinskoga cvata, promatram prastare kuće u koje su se i hajduci sklanjali, s nevjericom vidim posve novo "jezero" na širokoj plohi Lagumovići, odavno zamrlog naselja odmah iza klanca Sovićkih vrata i čudom se čudim kako je netko u ovom raju, et dobio "papire" da odavde vadi šljunak i skrnavi ovu blaženu ljepotu. Vremena su vazda hajdučka, samo im se danas drukčija imena nadijevaju...

Dragan Marijanović/oslobođenje