Duh i tijelo jedna su cjelina

U suprotnom, dolazi do psihičkih poremećaja i tjelesnih bolesti. Duhovnost je specifična disciplina unutar teologije, ali i čovjekov odnos prema Bogu, kao i jedna od čovjekovih dimenzija, bez obzira na čovjekovu religioznu pripadnost. Polazeći od biblijskih znanosti, s posebnim naglaskom na mudrosnu književnost onako kako ju donose Psalmi, dolazimo do zaključka da svaka životna tjeskoba, kušnja, patnja, pa i patologija - može svoju utjehu pronaći na polju duhovnosti. Pokušat ćemo odgovoriti na pitanje što je duhovnost, posebno u biblijskoj perspektivi,i na koji je način ona čovjekova životvorna snaga.

Vjetar i dah
Svakako, duhovnost je jedna od temeljnih čovjekovih potreba, s time će se složiti svaki antropolog, bez obzira na ideološku ili kulturološku provenijenciju. Čovjeku se ne može zanijekati duh. Ipak, toj se temeljnoj životnoj dimenziji može prilaziti na različite načine.

Prema A. J. Mataniću, tri su osnovna poimanja duhovnosti: duhovnost je „svojstvo onoga što je duhovno", tj. sastavna osobina duhovnih bića i suština. Nadalje, duhovnost je sinonim pobožnosti ili religioznosti, ili ostvarenog duhovnog života. Na trećem je mjestu duhovnost shvaćena kao znanost o duhovnom životu, znanost koja ima svoj predmet i metodu.

Ako želimo biblijskim rječnikom odgovoriti na pitanje o svrsi i smislu duhovnosti, etimološki moramo raščlaniti riječ duh: hebrejski izraz ruah znači i vjetar i dah; ono gipko, neuhvatljivo što svi udišemo i izdišemo, nad čime nitko nema monopol.
Biblijska duhovnost nudi odgovor što taj Duh radi: u katoličkoj teologiji, Duh je onaj koji povezuje čovjeka s Bogom, i čovjeka s čovjekom. Prema jednom Pavlovom pasažu u 1. poslanici Korinćanima, duhovan čovjek jest onaj koji je sposoban ostvariti zajedništvo. Pavlova dijalektika između tjelesnog i duhovnog, u poslanici Korinćanima, nije suprotnost između plemenitog duha i zlog tijela, već je to dijalektika koja u suprotnost stavlja dva čovjekova stava: ako je sposoban za zajedništvo s drugim ljudima, može se nazvati duhovnim, jer Duh djeluje preko njega. Ako pak nije sposoban za zajedništvo, naziva se tjelesnim, jer u njegovu djelovanju nema Duha koji bi ga povezivao s drugim ljudima. Temeljna, dakle, značajka biblijske duhovnosti jest sposobnost ostvarivanja zajedništva: s drugim ljudima, sa sobom i s Bogom.

Ljubite svoje neprijatelje
Postoje duhovnosti koje će o Bogu govoriti kao o energiji, duhovnosti istočnjačke provenijencije kojima je strano poimanje Boga kao osobe. Za biblijsku duhovnost možemo reći da odgovara na temeljnu potrebu čovjeka istoka i zapada, sjevera i juga, a to je potreba za zajedništvom. Ona je prirodna: čovjek se iz zajedništva rađa i u njemu se ostvaruje.

Mogli bismo reći da se zajedništvo u Bibliji postavlja kao imperativ: ako čovjek teži ostvariti sebe cjelovito, onda se nužno mora ostvariti i u dimenziji zajedništva. Odnosno, sposobnost ostvarivanja zajedništva ostaje kriterijem zdrave duhovnosti, prema biblijskoj antropologiji i teologiji.
Što može biti preprekom za ostvarivanje zajedništva? Sve i svašta, svaka napetost, predrasuda, nesposobnost, bolest, hendikep, zlo... Primjerice, kako će gluhonijem čovjek ostvariti zajedništvo s onima koji govore? Ne bez ogromnog napora zdravog čovjeka koji će naučiti jezik gluhonijemog da bi ga priveo k svom jeziku. Kako će čovjek bez nogu ostvariti zajedništvo s onima koji se kreću? Ne bez pomoći zdravih, koji mu mogu izgraditi odgovarajuće pomagalo. Mnoge nesposobnosti za život i zajedništvo mogu naći svoju utjehu i svoje ozdravljenje uz pomoć onog drugog: zovemo ga liječnikom.

Evanđelja pak, kao kriterij biblijske duhovnosti, postavljaju nevjerojatan imperativ: ljubite svoje neprijatelje... kaže Isus svojim učenicima, uspostavite zajedništvo s onima koji za to nisu sposobni. Izgradite most i prema njima, nadiđite njihovu nesposobnost. Naučite njihov jezik. I otkrijte ono što ih čini ljudima: a to je da su ipak, poslije svega, bića pozvana na zajedništvo i da se to zajedništvo ostvaruje i kad se čovjeku čini da je nemoguće.

Duhovnost oživljuje
Duhovnost kojoj su u psihijatriji, u liječenju duše, otvorena vrata, svakako nije isključivo biblijska duhovnost jer liječnik poštuje izbor svakog klijenta, koji može biti i ateist. No, treba reći i to da duhovnost - kao ozbiljna dimenzija ljudske naravi, ne trpi improvizaciju i ne donosi instant rješenja. Potreban je dug, mukotrpan rad na sebi, uz pomoć pratnje i provjerenih uzora. Vrijeme pokazuje da se neke knjige zaboravljaju, a neke se pamte i ostaju trajnim nadahnućem. Kao medicina ili sport, znanost ili igra: ni duhovnost nije improvizacija, ne kupuje se u supermarketu, niti je sadržana u jednoj knjizi ili jednom učitelju. Budući da živimo u pluralnom svijetu, legitimno je imati dojam da su mnogi izbori pred nama; no, u konačnici, izbor se svodi na samo dvije mogućnosti, odabrati između dobra i zla. U tom smislu zdrava duhovnost donosi moralnu jasnoću. Zdravlje je kvaliteta života, kvaliteta koje nema bez ostvarivanja zajedništva.

Jedna od temeljnih poruka kršćanstva jest nada; a beznađe možemo nazvati bolešću suvremenog svijeta. Kao donositelj nade koja valorizira svakog čovjeka, i kršćanska duhovnost ima čime donijeti zdravlje svijetu. Pronaći smisao sebe, svoje muke i vidjeti vrijednost i jedinstvenost sebe u Božjem planu, bez obzira na vlastitu patnju, to je svjedočanstvo ozdravljujućeg, odnosno - oživljujućeg djelovanja duhovnosti.