Priča koju vrijedi pročitati: Čovjek i vuk

Vukovi
Vukovi
Onako mali mi se svidio, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.

No, seljani su me zadirkivati govoreći da je to vuk i da bi trebalo da ga ubijem jer će se dogoditi veliko zlo. Kako sam mogao da ih poslušam kad mi je srcu priraslo?

Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši da mi to sam donese. Bio je to vrlo pametan pas i pomagao mi je u čuvanju ovaca.

Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je trznulo iz sna! Neko krkljanje i režanje! Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak šta se događa. Vrata kolibice su gledala na zapad.

U smjeru prema Suncu moj je pas sjedio. Njuška mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postranice, sunce mu je sijalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravice. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa još uvijek vrelog mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što se desilo...

Ušao sam hladno, mirno u kolibu i skinuo pušku iznad vrata i ponovo izašao.

Podigao sam lagano pušku, nanišanio u glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomakao. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam uložio u njega. Povukao sam obarač i on je pao.

Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što ranije nisam poslušao seljane. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica.

Možete zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam između ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice...

Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu...

Od onda je prošlo 60 godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas desilo. Od onda sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljno prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.

Cijena toga je bila visoka, a niko me nije pitao da li želim da kupim