IDENTITLUK Glumce u njihovoj igri guše vizije vlastitih i tuđih identiteta

Predstava Identitluk nastala po motivima libanonskog pisca Amina Maaloufa autorski je projekt redateljice Tanje Miletić Oručević, dramaturga Dragana Komadine i glumaca koji su kroz teatarski razigran i satiričan način prikazali sukob indentiteta. Više od 20 godina prošlo je od objavljivanja djela Amina Maaloufa U ime identiteta- Nasilje i potreba za pripadnošću, a problematika identiteta još uvijek je aktualna i primjenjiva u vremenu u kojemu živimo.

Ova predstava nastala je i kao koprodukcijski projekt Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, Narodnog pozorišta Mostar i Studija izvedbenih umjetnosti.

Predstava kroz dramaturški razrađenu radnju propituje iznimno kompleksnu temu koja otvara pitanja do čijih odgovora glumci pokušavaju doći. Radnja je osmišljena kao seminar na kojemu se okupljaju ljudi s različitim identitetima. Takve različitosti dovode do sukoba i na sceni.

Seminar ubrzo postaje drugi plan predstave, dok u prvom planu sve jače dolaze do izražaja pitanja pripadnosti, vrijednosti i onog stalnog:,,čije je bolje?''. Radnja glumce u njihovom bunilu premješta iz sadašnjosti u burnu prošlost. Redateljica Tanja Miletić Oručević zanimljivom dosjetkom zemljotresa povlači jasnu paralelu između ta dva svijeta i dva života koji glumci proživljavaju. Zemljotres najavljuje početak novih cjelina koje u konačnici dovode do razrješenja radnje. Neka pitanja ostaju bez odgovora. Jelena Kordić Kuret, Ivan Skoko, Ivo Krešić, Ajla Hamzić, Amela Kreso, Fatima Kazazić Obad, Dražen Pavlović i Nedim Malkočević igrajući u predstavi ne daju odgovore na ta pitanja, ali daju društveni značaj koji je, u ovom slučaju, više od odgovora.

U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, i nakon godina koje su prošle, promjene su spore, izgovorene riječi su mačevi, a srca su ispunjena nerazumijevanjem, i sjećanjima koje sve ovo vrijeme nije bilo lako nositi. Glumce u njihovoj igri guše vizije vlastitih i tuđih identiteta. Guši ih teret nerazumijevanja koji kao kamen nose u grudima.

Rečenica koja je posebno odjeknula jedna je od posljednjih rečenica u predstavi, a izgovara je Jelena Kordić Kuret u ulozi profesorice Bevande.

,,Znaš li ti, Safeta, da ja nikad nisam plesala?''

Valjalo bi na vrijeme shvatiti da treba živjeti. I da treba plesati! Valja nama svima pogledati ovakve predstave da nas podsjete na živote koje živimo; da se osvijestimo i ponovno zaplešemo!

Cijela predstava praćena je izvrsnim izborom glazbe Huseina Oručevića. Na početku mračna i misteriozna, a kasnije iznenađujuća, ali i zastrašujuća. U predstavi se može čuti i jedan od najpoznatijih svjetskih hitova grupe Queen; Bohemian Rhapsody, što pojačava notu aktualnosti koja je sveprisutna u predstavi. Za zanimljivu i realističnu scenografiju zaslužna je Sabina Trnka, koja je uz scenografiju, zaslužna za i kostimografiju koja prati ideju predstave.

Amin Maalouf u knjizi objašnjava:

,,Znam da nije realno očekivati od svih naših suvremenika da preko noći promjene način na koji se izražavaju. Ali, mislim da je važno da svatko od nas postane svjestan da naše riječi nisu nevine i bez posljedica. Mogu pomoći u održavanju predrasuda koje su se u povijesti pokazale smrtonosnim.''

Predstava je učinila veliki korak u borbi protiv predrasuda koje Maalouf spominje u knjizi, ali koje su još više prisutne svuda oko nas. Iako se promjene neće dogoditi preko noći; ovakva borba nam može biti primjer koji jasno kazuje kako kazalište, polako, ali sigurno mijenja svijet!

Ana Dragozet