Damir Pešorda: Doprinos Anite Martinac hrvatskoj književnosti

Pjesme su joj nagrađivane i prevođene na strane jezike, a nije izostala ni recepcija od strane kritike i čitateljske publike. Međutim, tek je romanima Medaljon i Posljednji autorica, čini mi se, našla svoju pravu temu ili bi se - s obzirom na autoričin obiteljski, zavičajni i biografski background - moglo reći da je tema našla nju.

Po svojim poetskim knjigama Anita Martinac je solidna suvremena hrvatska pjesnikinja, nastavljačica stegnutog hercegovačkog stiha šimićevske provenijencije, po svojim romanima ona je iznimna pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Uopće nije pretenciozno reći da je na regionalnoj razini, to jest razini zapadne Hercegovine, njezina uloga donekle slična ulozi Augusta Šenoe na razini Zagreba i okolice ili Ivana Aralice na razini dalmatinskog zaleđa. Ta bi se uloga mogla sažeti u konstataciju da tek u djelima tih pisaca likovi određene sredine postaju književno uvjerljivi i funkcionalni.

Medaljon je povijesni roman. Ta ga činjenica određuje u većoj mjeri negoli ostale suvremene povijesne romane. Nema u njemu ni govora o postmodernističkom poigravanju poviješću i klišejima, nema ironijskog odmaka ni filozofičnosti karakteristične za hrvatski novopovijesni roman. Od početka do kraja roman je određen golom faktografijom, i to ne onom iz historijskih dokumenata nego onom iz još živih sjećanja. U tom smislu možda je bio posljednji trenutak da se ovaj roman napiše. Još koje desetljeće onaj oblik povijesnosti koji je u njemu zahvaćen nepovratno bi iscurio, nestao. Govoreći o romanu Medaljon Benjamin je Tolić dobro primijetio: ''Ali Medaljon se znatno razlikuje od svojih književnih rođaka. Po čemu? Po tomu što priču Anite Martinac mnogo manje hrane arhivski zapisi nego sjećanja živih svjedoka i autopsija poprišta njezine radnje.'' Upravo tu vrstu povijesnosti imam na umu kada govorim da je roman napisan u posljednjem trenutku.

Glavni je junak romana Ante Marić, hrvatski legionar u njemačkoj vojsci i hercegovački škripar, pa se tako može reći da je roman i biografski jer se autorica drži činjenica lako provjerljivih iz dokumenata i još živih sjećanja. Vrativši se nakon ranjavanja pod Staljingradom i liječenja u njemačkim bolnicama u rodne Gorance, Ante pokušava živjeti normalno, ali mu nova komunistička vlast ne da, biva lažno optužen i osuđen da je ubio jednog udbaša, no ispostavlja se da ga zapravo hoće prisiliti da lažno svjedoči protiv biskupa Čule. Našavši se u bezizglednoj poziciji, Ante bježi i postaje škripar. Ante Marić i njegov rođak Nikola Marić od ostalih škripara razlikovali su se po tomu što se nikada nisu uključivali u veće skupine. To je vjerojatno i razlog što su se najduže održali, sve do početka pedesetih kada je Ante zarobljen, a Nikola ubijen u pokušaju bijega. Posebnu draž romanu daje ljubavna priča koja, iako nije izmišljena nego se stvarno dogodila, romanu daje i tu gotovo neizbježnu dimenziju uspješnih romanesknih priča.

Roman Posljednji bavi se također krajem Drugog svjetskog rata i neposrednim poraćem - sudbinom posljednjeg unovačenog naraštaja još golobradih hercegovačkih mladića pred sam kraj Drugog svjetskog rata koji su prošli zarobljavanje kod Bleiburga i Križni put. Kao i prethodni roman Medaljon, i ovaj je roman fabularno i kompozicijski u velikoj mjeri određen izborom teme i protagonista. O čemu jedan od autora koji su pisali o njemu kaže: ''Kod nje (Anite Martinac, op.a.) nema fikcije, pretpostavki, sumnje, izmišljenih likova i zbivanja; kod nje postoji samo gola istina o stradanju hrvatskog čovjeka 1945. i godina koje slijede (Marijan Mandić).'' Autorica podrobno prati sudbine Šimuna Marića, Slavka Šumana, Marka Džidića i Jure Jurića, a djelomično i sudbine brojnih drugih sudionika Križnog puta. Uz roman se, kao svojevrsni dodatak romanu, donose fotografije i kratke biografije četvorice protagonista romana, što pojačava dojam dokumentarizma koji je karakterističan za oba romana Anite Martinac.

Romani Medaljon i Posljednji tvore tematski zaokruženu cjelinu. To su dokumentarno-romansirane priče o jednom od najtraumatičnijih i najkrvavijih isječaka i inače teške i krvave povijesti hrvatskog naroda zapadne Hercegovine. Tim romanima autorica je hrvatsku književnost obogatila jednom dotada neobrađivanom temom i jezičnim bogatstvom lokalnog idioma te uspješno i umješno literalizirala zapadnohercegovački prostor, povijest i ljude, dotada prepuštene gotovo isključivo usmenoj narodnoj epici. To su, po mom skromnom mišljenju, tri najvažnije značajke njezina proznog opusa.

Temu škripara, zapravo hercegovačkih križara, dosada nijedan autor nije prozno obrađivao, izuzevši možda Gracijana Raspudića koji je u inozemstvu 1951. objavio roman Djevojka Drina, u kojem je djelomično dotaknuta ova tema. Romanom Medaljon autorica je ovoj temi dala literarni legitimitet stvarajući ne samo prvu obradu ove teme nego i književno relevantno djelo. To što se romanom o jednom traumatičnom vremenu prva oglasila jedna žena na neki način je i logičan nastavak priče o škriparima. Naime, zahvaljujući upravo požrtvovanosti i hrabrosti hercegovačkih žena koje su im nosile hranu i važne informacije, škripari su se i uspijevali održati tako dugo.

Na početku novijih nacionalnih književnosti obično stoje povijesni romani. Takvi su, primjerice, Manzonijevi Zaručnici, Crni sabor ukrajinskog pisca Pantelejmona Kuliša ili Zlatarovo zlato Augusta Šenoe. Nešto slično može se reći za roman Medaljon Anite Martinac. Veći dio povijesti hrvatske književnosti obilježen je pečatom regionalizma. Danas je taj regionalizam gotovo nestao, ali ipak zamjetno je još uvijek da je svaki hrvatski kraj na svoj način ulazio u nacionalnu književnost prolazeći donekle isti onaj razvojni put karakterističan za ukupni razvoj nacionalnih književnosti ovoga dijela Europe. Prvo se razvija pjesništvo, zatim, kad je određena književnost dosegnula potrebnu razinu zrelosti, i proza. Proza u pravilu počinje s historijskim romanima. Nakon prerano ušutkanog i gotovo zaboravljenog Ivana Softe te nedostatno i neadekvatno valoriziranog Mate Sušca i uz opasku da Anđelko Vuletić ipak tematizira ponešto drukčije podneblje - Anita je Martinac napokon i zapadnohercegovački odvjetak hrvatske književnosti uključila u tu književnost kao njezin punovrijedan i ravnopravan dio.

Osobitu draž prozi Anite Martinac daje jezik obogaćen leksikom lokalnog zapadnohercegovačkog govora. Lokalnim idiomom, kojega su osnovna obilježja ikavica i specifičan leksik, pisani su dijalozi, dok su ostali dijelovi pisani biranim standardnim književnim jezika. Kao rođeni Hercegovac, čitajući ove romane, osjetio sam kako preda mnom izvire jedan potonuli svijet, satkan sav od, bojim se, nepovratne nedavnosti. Brojni izrazi iz romana već danas zvuče arhaično jer u suvremenoj Hercegovini polako nestaje seoska podloga iz koje je taj idiom izrastao, no ta im arhaičnost nije nedostatak nego tekstu daje neku osobitu draž. Otimajući ih zaboravu, autorica tim izrazima obogaćuje korpus hrvatskog književnog jezika.

Prozni izraz Anite Martinac karakterizira jednostavna i dobro odmjerena rečenica, svježe i upečatljive metafora, smještene mahom u lirskim interludijima kojima autorica, po vokaciji pjesnikinja, prožima svoju prozu. Međutim, umješno inkorporira u romanesknu strukturu i usmenu epsku tradiciju, pa tako kao svojevrsni komentar, ali i kao autentični povijesni izvor u dvadeset šesto poglavlje romana Medaljon uključuje usmenu narodnu pjesmu o pogibiji Benka Penavića. Narodna pjesma u usmenim sredinama određuje što je dostojno povijesnog pamćenja, a što ne. U tom smislu ona je relevantan povijesni izvor jer bolje od bilo kojeg dokumenta prenosi određenu osjećajnost, određeno stanje duha u nekoj zajednici.

Anita Martinac također poseže i za postupcima novog žurnalizma i publicističkim diskursom, osobito u onim dijelovima romana kada nastoji prikazati širu sliku, povijesni, politički i ideološki kontekst u kojem djeluju njezini junaci. Kao što, pišući o romanu Posljednji, primjećuje novinar i književni kritičar Mate Kovačević: ''Osim tematske iznimnosti, čar ovomu, kao i ranijem romanu, pruža dokumentaristička građa, njezino prikupljanje i istraživanje, ali i vjerodostojno umjetničko oblikovanje te građe, koja daje cjelovitiji uvid u sustav stradalništva, položaj žrtava, ali i njihovih krvnika. (...)'' Amalgamirajući faktografiju, dokumentarizam i umjetnički izričaj autorica daje vrijedan doprinos hrvatskoj književnosti, ali povijesnom sjećanju.

Stoga, završavajući ovaj prikaz, romane Anite Martinac preporučujem čitateljima koji ih do sada nisu imali prilike pročitati, autorici čestitam, uz dobre želje da ova duologija uskoro preraste u trilogiju.

Damir Pešorda

HRsvijet.net