Ljudska prava u Hrvatskoj?

30.11.2013

Svi mediji, koji se vole zvati javni, puni su lica onih koji kao mantru ponavljaju „Mi smo za ljudska prava“ i u ime „ljudskih prava“...

...bez kompleksa blate, mrze, nazivaju najpogrdnijim imenima one koji se zalažu za brak kao zajednicu jednog muškarca i jedne žene, držeći ih opasnima, glupima, primitivnima; svode ih na razinu opasnih životinja ili strašno opasnih biljki, čije sjeme treba zgaziti, ako se (još!) ne smije počupati.


I I to bez imalo grižnje savjesti, bez primisli da je drugačije misliti - jednako ljudsko pravo, kao njihovo. Možemo li zamisliti što bi se u dogodilo kad bi se umjesto „Željka Markić" i „U ime obitelji" stavilo ime i prezime bilo kojeg Srbina ili Židova, naprimjer, čak i da oni sami pokrenu ovakav referendum? Koliko bi se njih usudilo napadati ih onako kako sad napadaju Željku Markić i program koji zastupa?

Sjećamo se... kad je, prigodom posjeta sv.Oca Benedikta XVI. Hrvatskoj, 2011. na naslovnoj stranici srpske novine, koju financira hrvatska država, objavljena karikatura na kojoj je Papa prikazan kao Tito, a kardinal Bozanić kao omladinac koji mu predaje štafetu, nitko, ali baš nitko od onih koji se tako glasno zalažu za ljudska prava nije ni trepnuo! Poglavara Katoličke Crkve, koja broji preko milijardu vjernika, predsjednika države koja s državom Republikom Hrvatskom ima diplomatske odnose, i nadbiskupa zagrebačkog, kao predstavnika katolika, najbrojnijih hrvatskih građana, iz čijeg se dohotka financira i dotična novina - nitko od silnih „čuvara ljudskih prava" nije ni pokušao javno zaštiti. Zanimljivo, za žene silovane u ratu, u Vukovaru, u Baranji, u Dalju, nitko nikada (koliko mi je poznato) nije održao koncert solidarnosti, premda su njihova ljudska prava tako gažena da je to najblaže rečeno - jezivo! Silovatelji slobodni, cinični, bahati, i danas se cerekaju u lice svojim žrtvama, sigurni da su zaštićeniji odličkog medvjeda.

Ubojica Stjepana Penića, novinara Hrvatskog radija Vukovara, ubijenog na užasan način u Dalju, u ljeto 1991. još je na slobodi. Izveden je izsvoje kuće, njegova supruga pozna ubojicu, i cijela obitelj oprašta mu zlodjelo. Koliko je poznato, njegov ubojica još nije ni procesuiran, ni osuđen. A prošlo je već pune 22. godine! Novinari, kojima su puna usta „ljudskih prava", nisu došli ni na njegov sprovod. Njegovo tijelo je pronađeno i dostojno sahranjeno tek nakon mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Dovoljno je pročitati knjižicu„260 dana" mladog Marijana Gubine, gdje opisuje sve strahote koje je kao desetogodišnji dječak proživio u Dalju, nakon okupacije i progona svega što je bilo hrvatsko 1991., da se shvati što je ljudska mržnja sposobna učiniti jednom djetetu, jednoj obitelji i - ženama! Pročitala sam ju jednom, i više nisam imala snage. On sam mi je rekao da ju nije ni pročitao; samo je napisao što je doživljavao tijekom 260. dana u Dalju kao Hrvat, koji kao dan slobode slavi Uskrs 1992. kad je s grupom Hrvata uspio doći u slobodnu Hrvatsku. Njegova supruga je njegova sjećanja prepisala, lektorirala i tako je nastala potresna knjiga malog obima, velike patnje i još veće snage opraštanja!Marijan, danas dragi, blagi, vedri i sućutni mladi suprug i otac obitelji stvara cijeli projekt „260 dana". Njegovo je svjedočenje o bezuvjetnom praštanju i suživotu, potresno do neizdrživosti. Njegova knjiga je dosada prevedena na više od 10 jezika, po njoj će biti snimljen i film, a HNK Osijek pripema predstavu, koja će biti prikazana na proljeće 2014. Sjećam se Uskrsa 1992. Izlazak grupe žena i djece bila je prva vijest toga dana... Ne sjećam se da je itko organizirao koncert solidarnosti s tim djetetom i ostalom djecom žrtava rata u Hrvatskoj, te za istraživanje i obasjavanje istinom svih događanja u Dalju, Baranji, Vukovaru, i ostalim dijelovima Hrvatske u vrijeme srpske okupacije. Ili je dovoljno da netko bude Hrvat i katolik, da se usudi tražiti Ustavom zajamčena prava za najugroženije, najranjivije, brak i djecu, pa da bude cilj slobodnog odstrela, pa makar mu se pridružili i ostali građani Hrvatske, koji nisu ni Hrvati, ni katolici, nego pravoslavci, protestanti, židovi, muslimani, Srbi, Židovi, Rusini, Romi, Poljaci, Mađari, Talijani, Česi, Slovaci, Muslimani, ali s Hrvatima dijele iste vrijednosti: brak između jedne žene i jednog muškarca, i ostalih vrijednosti koja izlaze iz spoznaje da je čovjek - dijete Božje:

"Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
Na sliku Božju on ga stvori,
Muško i žensko stvori ih." (Post. 1, 27)

Je li se itko zapitao odakle uopće svijest o ljudskim pravima? Kako to da se potreba definiranja „ljudskih prava" pojavila u Europi, koja je, ma kako se, i koliko o tome šutjelo, odgajana u naručju kršćanstva i Crkve, koju je svojom smrću i uksrnućem, silom Duha Svetoga utemeljio Isus Krist, a ne, recimo, u Kini, Indiji, ili Japanu, koje imaju posve drugačiji vrijednosni i religiozni „background"?

O ovom problemu sjajno, hrabro i odlučno piše američki nadbiskup Charles Chaput, kojega se može naći i na društvenoj mreži „Facebook", a ja sam ga „pronašla" na Catholic Online. Ovaj je biskup fascinantnog životnog puta: otac mu je podrijetlom potomak francuskog kralja, Sv.Ljudevita, majka - rođena Indijanka, a njena je majka još živjela u rezervatu! Kao mladić bio je angažiran u predsjedničkoj kampanji Roberta Kennedyja (ubijenog 19968.), kao kapucin je zaređen za biskupa, a danas je nadbiskup Philadelphije.

On piše da su sva ljudska prava temeljena na kršćanstvu, i bez kršćanstva se ne mogu ni razumjeti, ni provoditi, pa ni - nijekati! Upravo zato je jasno da se samo iz kršćanskog svjetonazora ljudska prava mogu i napadati. Stoga ih se mora žarom prvih kršćana i braniti! Do mučeništva, ako je potrebno!

Mnogi naši, pogotovo mladi ljudi, ne mogu dokučiti kamo smjeraju „ljudska prava" bez kršćanskih vrijednosti. Bez prestanka se ponavlja da „ja odlučujem što je dobro, a što zlo", a Biblija kaže da je to Sotonin glas, koji pod krinkom „slobode" definitivno vodi u - propast i smrt! Šezdesetih godina prošlog stoljeća je izraz slobode bila "kontracepcijska pilula", danas je to „pilula eutanazije". Tada se „mantralo" da „slobodna žena može raditi sa svojim tijelom što god hoće," ali kad „slobodna žena želi živjeti u skladu sa svojom savješću", pogotovo ako kao liječnica, ili medicisnka sestra odbija izvršiti „slobodu na pobačaj" drugoj „slobodnoj ženi"- to je već vrlo, vrlo upitno ! Usput... Jeste li primijetili da danas nitko od zagovornika „ljudskih prava" ne spominje SAVJEST?

U nacizmu se ubijalo defektnu djecu s Downovim sindromom. Danas ih se (i u Hrvatskoj!) ubija već u majčinoj utrobi, a roditi ih - u nekim europskim zemljama i USA - vrlo je riskantno, ili čak i kažnjivo! Nadbiskup Chaput se zgraža nad činjenicom da se danas u USA legitimno diskutira o tome koliko djeca, odnosno odrasli ljudi s Downovim sindromom koštaju državni proračun, i kao legitimno rješenje - nudi se njihova likvidacija i prije rođenja. Kao da su ta djeca užasno opasne zvijeri ili virusi koji prijete opstanku čovječanstva! Kao suprotnost tom mentalitetu koji vlada potrošačkom civilizacijom u kojoj je čovjek tek „ljudski resurs", nadbiskup Chaput donosi dirljivo iskustvo svoga prijatelja, liječnika. Ovaj je sa svojom suprugom i sinom „s Downom", naviknut na ravnodušnost ili čak odbacivanje njegova djeteta u javnosti, bio silno iznenađen i ganut kad je u Južnoj Americi doživio da njegovoj obitelji pristupaju posve nepoznati ljudi i sa smiješkom prihvaćanja pomiluju njegovo bolesno dijete i pozdrave cijelu obitelj, želeći im ugodan boravak u njihovoj zemlji. Taj liječnik, naglašava nadbiskup Chaput još živi od te ljudske topline koju je doživio u „primitivnoj, katoličkoj" Južnoj Americi. On kaže da južnoamerički katolici, mahom ilegalno useljeni posljednjih desetljeća, nisu obogatili i osnažili američke katolike čistoćom svoga dosljednog kršćanskog življenja (ni predbračnu čistoću, ni druge kršćanske vrline ne žive na stupnju koji bi se očekivao), ali su donijeli - kršćansku toplinu i solidarnost, koja u njegovoj domovini postoji tek kao - sjećanje.

Što nam sve ovo navedeno govori o ljudskim pravima i rastezljivosti njihova značenja? Što nam je činiti? Kako gledati na budućnost? Kako s radošću odagajati našu djecu, kojoj prijeti neskrivena đavolska zamka - da već u djećjem vrtiću „nauče da nisu ni muško, ni žensko, nego ono što oni odluče"! A Bog ih je stvorio kao muško i žensko, da jednom, u bračnom zagrljaju, rađaju novu djecu, nove ljude, i tako sve do vječnosti. Kako se tome oduprijeti? Samo s Bogom, samo s Isusom za kojeg među „mainstream" suvremenicima nije bilo mjesta ni da se rodi; koji je kao Dijete, po volji vlastodršca, trebao biti ubijen, koji je, svezanih ruku, najvišem autoritetu, predstavniku tadašnje Europske unije, mirno rekao: „Ja sam se zato i rodio da svjedočim za istinu. Tko god je od istine, sluša moj glas." (Iv 18, 37)

Zbog svega navedenog, ne bojmo se, nego se radujmo! Mi smo danas „suradnici Istine" (što je u svoj grb stavio papa Benedikt XVI.!) a Isus, sama Istina je s nama! Svojim molitvama s nama je najvjernija odvjetnica i kraljica Hrvata. S Njom i Njezinim Sinom mi smo uvijek pobjednici! Uvijek! Bez iznimke! Zato ponosno i samouvjereno, slobodno i pobjednički izađimo na referendum i zaokružimo „ZA" da se obitelj jednog muškarca i jedne žene - uvrsti u Ustav Republike Hrvatske! Od sada do vječnosti! I uživajmo u božanskom pravu -ljubljene djece Božje!

Autor  obitelj-malih-marija.com

loading...