Glazbenik u kopačkama: Drago Komljenović

Drago Komljenović rođen je 20. listopada 1912. godine u Mostaru, od oca Marka i majke Ane rođene Vlaho. S trinaest godina zainteresirao se za glazbu. Još tada je počeo svirati bas fligornu.

Međutim, dok je gledao nastupe iskusnih glazbenika zainteresirao se za violinu, instrument koji su mu stariji glazbenici povremeno davali, čisto da isprobaju njegov urođeni talent. Talenta je svakako imao, ali da bi stekao rutinu trebali su sati i sati vježbanja na spomenutom instrumentu.

Problem je bio što su tada u Mostaru postajale tek nekolike violine, a isto toliko i glazbenika koji bi ga mogli u tome podučiti. Srećom, tada se na Dragu sažalio mladi glazbenik Karlo Malaček koji mu je poklonio jednu svoju violinu.

Ta prva violina kasnije je zauzimala značajno mjesto u Draginom domu jer je bila izložena na počasnom mjestu među brojnim instrumentima koje je svirao. 

Drago nikada nije ostvario karijeru vrhunskog glazbenika, ali je svakako ostavio značajna traga u amaterskim glazbenim krugovima. Pjevao je u crkvenom zboru i bio je član Hrvatskog glazbeno-pjevačkog društva Hrvoje u kome je glumio i pjevao zabavne skladbe.

Godinama je radio u kulturno umjetničkim društvima Mostara i Širokog Brijega, a nekolike godine svirao je u Simfonijskom orkestru. Najveći uspjeh ostvario je u Splitu svojom solo izvedbom dijela opere „Ero s onog svijeta“, gdje je uskočio umjesto jednog poznatog profesionalnog solo pjevača koji je u zadnji čas otkazao nastup.

Tamo se zatekao na gostovanju s RKUD „Abrašević“, a nakon te izvedbe ponuđen mu je posao u splitskoj Operi. Ali kako bi Drago izdržao bez svog Mostara i posla u Pošti gdje je radio kao precizni mehaničar, kao osposobljeno lice za teleprintere.

Jer Mostar mu je bio inspiracija za komponiranje pjesama. Posebno je bio ponosan na svoju prvu kompoziciju koja je javno izvedena i prezentirana davne 1961. godine u sklopu proslave deset godina rada mostarskog Đačkog doma.

Drago je bio svestran čovjek jer je, pored svega, predavao daktilografiju u mostarskim srednjim školama. Ukoliko bi se koja pisaća mašina slučajno pokvarila ovaj precizni mehaničar bi je vrlo brzo osposobio za rad.

Ostalo je upamćeno kako su mostarske gospođe čekale na red za popravku tada popularnih šivaćih mašina, za što je također bio vrsni majstor. 

Ali, Drago je u Mostaru ostao upamćen i kao prvotimac HŠK Zrinjski. U Zrinjskom mu je igrao brat Berislav-Bera Komljenović i rođak Miljenko-Mile Komljenović. Rado je Drago kao dječak gledao utakmice na starom igralištu Zrinjskog podno Biskupove glavice sanjajući da se okuša i u nogometu.

Stadionu koji je uprava HŠK Zrinjski uzela u zakup po cijeni od 6 dinara po četvornom metru još koncem 1923. godine i mjestu koje se danas naziva „staro Veležovo“.

Na tom stadionu Zrinjski je, uz kratki prekid, redovito nastupao sve do početka 30-tih godina kada otvara svoje drugo, novo igralište.

Pošto RŠK Velež tada nije imao vlastito igralište, Zrinjski mu je rado ustupao svoj teren, isto kao što je u susret izlazio i svom ljutom rivalu J.Š.K.-u. Zauzvrat su Velež i J.Š.K. sudjelovali u plaćanju troškova zakupnine vlasniku zemlje na komu se nalazio spomenuti stadion Zrinjskog.

Stadion je bio u funkciji sve do 1965. godine od kada se na njemu više ne igraju službene utakmice. Uostalom za to nije bilo ni potrebe jer je još 1958. godine otvoren Gradski stadion pod Bijelim Brijegom.

Naime, Okružni narodni odbor u Mostaru izdvojio je još 1947. godine 500.000 dinara za izgradnju stadiona pod Bijelim Brijegom, a brojne akcije na zemljanim radovima izvodili su radnici Željezničke ložionice u Mostaru, tadašnje frontovske brigade Mostara, igrači preostalih sportskih kolektiva i rekli bismo svi građani Mostara. Stoga je i nazvan Gradski stadion „Bijeli Brijeg“.

Nakon zabrane rada Zrinjskog, Drago je utjehu pronašao u svojoj drugoj ljubavi-glazbi i komponiranju pjesama. Umro je u Mostaru 15. rujna 1996. godine dočekavši obnovu i rad svog voljenog kluba HŠK Zrinjski!

[email protected]