Fra Mario Knezović: Vrlo je važno čitati znakove vremena

I jedna i druga izazivaju kontroverze i podjele i, posebice, napadaje na Crkvu. Naš sugovornik je fra Mario Knezović, svećenik poznat po radu s mladima, propovjednik čije propovijedi nikoga ne ostavljaju ravnodušnim te novinar, kolumnist i radijski urednik koji se ne ustručava reći ono što misli.

Fra Mario, pođimo od medijske slike Hrvatske i BiH. Ne mislimo samo na katastrofičnost koju mediji nude, već i na „istine" koje nameću. Primjerice, nakon objave rezultata popisa pučanstva u Hrvatskoj najglasnije se isticala činjenica o padu broja katolika. Je li broj katolika uistinu smanjen ili je riječ o nečem drugom?

Na tom, rekao bih školskom primjeru, možemo iščitati ciljeve glavnine medija u Hrvatskoj, a to je umjesto informiranja obmanjivanje. Činjenica da se žurilo s bombastičnom i površnom objavom kako je katolika drastično manje imala je svoju ciljanu namjeru. Tu vijest vrtjeli su svi televizijski i radijski dnevnici. Čak su i neki unutar Crkve bili obmanuti takvim izvještavanjem pa su razloge smanjenja broja katolika tražili u činjenicama koje nisu relevantne. Naime, stanovništva je manje za oko 180 tisuća pa se razumije da je manje i katolika jer je glavnina populacije katolička. No, cilj je bio stvoriti mišljenje kako se ljudi udaljavaju od Crkve, kako raste broj ateista i agnostika. Sve je to konstruirana laž jer se u odnosu na cjelokupno pučanstvo broj katolika nije smanjio, omjer je ostao gotovo isti. Na ovom primjeru moramo učiti, moramo biti kritička javnost

Kako se ta prevladavajuća medijska slika može mijenjati, imamo li medije koji pišu i govore drukčije, na tragu istine a ne obmanjivanja?

Mediji su veliki dar ali i opasnost. Kod nas se oni sve više pretvaraju u oglasne ploče velikih korporacija i interesnih grupa. Sloboda medija ne postoji i to sve više iz ekonomskih, a sve manje iz ideoloških razloga. Mediji su u stalnome „reketu" jer moraju preživjeti, a preživjeti se može samo ako se koketira s krupnim kapitalom i politikom. A ako je tomu tako, razumije se da su ušutkani ili navijački raspoloženi. U Hrvatskoj i BiH mnogi su mediji u rukama inozemnoga kapitala, a mi im služimo samo kao potrošači kojima će ponuditi svoja rješenja i proizvode. Samo su poneke tiskovine i radijske postaje ostale na tragu korektnoga i istinitoga informiranja i to stoga što ih krupni kapital i politika ne smatraju važnim. Na programima televizijskih kuća nudi se trivijalni program niskih strasti ispunjen zaluđujućim marketinškim porukama koje nas tjeraju u dužničko ropstvo. Razumijem ljude, a takvih je svaki dan više, što ne gledaju televizijske programe i unaprijed pripremljene političke debate u kojima uvijek gotovo isti ljudi komentiraju zbilju. Ne zovu se ljudi koji će govoriti istinu, nego oni koji potvrđuju već postavljene teze od strane vlasnika ili političkoga pokrovitelja. Stanje je tu zbilja crno, no ne znači da treba stati s borbom za objektivnu medijsku sliku. Glede sadržaja koji nam se nude, mogu se složiti s mišljenjem da su se mnogi mediji sveli na iznošenje nebitnih istina i bitnih laži. Uz sve ovo žalosti činjenica da Crkva još nije uspjela stvoriti svoju televizijsku kuću.

Kao svećenik s bogatim iskustvom djelovanja u župi, kažite nam koliko župljani čitaju vjerske medije, koliki je njihov utjecaj i kako povećati broj čitatelja?

Moramo pogledati istini u oči i kazati da je tu stanje jako loše i otužno. Kršćani vrlo malo ili nikako ne čitaju vjersku literaturu. K tomu, imam dojam, ljudi poneku tiskovinu kupuju više iz osjećaja podrške Crkvi ili određenom časopisu nego da zbilja nešto pročitaju. Crkveni mediji moraju početi učiti jezik današnjice. Pokatkad se čini da autori tekstova ne vode računa o teološkom predznanju čitatelja ili pak pišu kao za propovjedaonicu. Ta forma mora biti napuštena u medijima koji žele konkurirati u vremenu moderne komunikacije. Vjerski mediji koji imaju svoje pretplatnike barem povremeno trebaju svoje čitatelje ili slušatelje anketirati što to oni vole čitati i slušati. Mediji se moraju okrenuti konkretnom čovjeku i njegovim problemima i pitanjima pa će i vjernici više čitati, slušati i gledati vjerske medije. Poruke moraju biti jasne, kratke i nedvosmislene.

Svjedoci smo svojevrsne hajke na biskupe i Crkvu, ne samo pojedinih medija već i dužnosnika. Što nam to govori u kakvu vremenu živimo i smije li Crkva šutjeti?

Crkva mora vršiti svoje poslanje i nema pravo šutjeti. Isus reče da treba propovijedati i na krovovima. Crkva treba šutjeti samo onda kad nema što reći. Hajka na Crkvu, biskupe, svećenike, vjernike zapravo je hajka na Boga. Naime, na sceni je proces obračuna s Bogom. Gradi se civilizacija bez Boga i sve je dopušteno; Božje zapovijedi su stavljene ad acta; ne govori se o grijehu nego samo o zakonskoj odgovornosti. Na tom putu obračuna s Bogom smetaju svi koji se zalažu za život po Božjim zapovijedima. U Hrvata je Crkva stup koji stoji na braniku tih vrijednosti. Naši biskupi su se, budimo pošteni, u ovoj situaciji zatekli. Mnogi od njih su nespremni na ovu vrstu komunikacije i medijskoga nadmetanja. U zadnje vrijeme, srećom, imamo dobrih primjera gdje su biskupi spremno ušli u raspravu i elaboriranje činjenica. Autoritet bez činjenica i alata kako te činjenice prezentirati široj javnost ne znači ništa. Tog mentaliteta se moramo osloboditi. Čim prije, to bolje. Ne smije biti presudno tko kaže, nego što i kako kaže. Uz sve to u javnim televizijskim raspravama ponekad imamo predstavnike Crkve koji ne umiju ući u kvalitetnu raspravu medijskim stilom i tako nanesu više štete nego dobra. Ne smijemo zaboraviti da živimo u vremenu kad se sadržaj sve više zanemaruje, a forma i dojam su dominantni. Crkva će i dalje biti prozivana i napadana i toga se ne treba strašiti. Moramo razmišljati o tome hoćemo li imati odgovore koje će ljudi otvoreni Božjem nadahnuću moći prenijeti do onih koji lutaju u neznanju.

Na Radiopostaji „Mir" Međugorje godinama vodite emisiju Agape, sudeći po javljanju slušatelja jednu od najslušanijih radijskih emisija. Sugovornici su Vam osobe koje su na poljima svoga rada postigle značajne rezultate, a k tomu prepoznaju i znakove vremena. Što nam govori to Vaše iskustvo, je li važno ukazivati na duh vremena ili sve ostaje kako jest?

Kad nešto radiš već dvanaest godina i pomalo umoran pomisliš da je dosta, a onda čuješ mnoge koji kažu kako im se život promijenio zbog određenih radijskih emisija, to čovjeku daje snagu nastaviti. Snagu crpim iz onih za koje radim, a to su slušatelji, i iz onoga za kojega radim, a to je Bog. Osobno sam mnogo naučio i dalje učim od svojih sugovornika, a bilo ih je više od 800. Kad god pripremam emisiju, usredotočujem se na čovjeka današnjice; na čovjeka koji je taj dan izgubio posao, čovjeka koji je taj dan saznao da je ozbiljno bolestan, čovjeka koji je taj dan uplakan zbog ispita koji nije položio... Uz sve to vrlo je važno čitati znakove vremena, dobiti odgovor na pitanja koja se postavljaju ili nameću. Oslobodio sam se potrebe da se emisija mora svima sviđati. Svjestan sam i kritičkih mišljenja, dobro je da ih ima. Ponekad emisiju doživljavam kao uporište za čovjeka koji hodi vrlo krivudavom, izazovnom i pogubnom stazom života, a ona živi zato što imamo iznimne sugovornike i slušatelje. Sve ostalo samo je služenje tom cilju.

Sugovornici su Vam bili, primjerice, dr. Pavuna i kanadski pisac uspješnica Michael O. Brien, no njihove poruke kao da ne zanimaju medije. Komu je stalo da poruke, iznimno važne za naše vrijeme, ne dođu do ljudi?

U buci svijeta i inflaciji poruka pa i „proroka", prave vrijednosti teško nalaze svoj put do čovjeka. Mnoge smo šarlatane ustoličili u red stručnjaka, a istinske stručnjake proglašavamo šarlatanima, što je veliki društveni problem. Kao da smo osuđeni na određenim pozicijama imati nesposobne ljude. Da bi se zadovoljile taštine, izmišljaju se mjesta za ustoličenja „lažnih veličina". Priča o društvu znanja svodi se na borbu za pozicije pod svaku cijenu. Hrvati imaju iznimne intelektualce ali oni su ušutkani ili zabranjeni, ili su potkupljeni. Vidite samo određene emisije i kako su uvijek iste osobe dežurni analitičari svega. Zašto? Zato što govore ono što vlastodršci žele čuti. Šačica intelektualnih patuljaka eliminira onu stvarnu većinsku intelektualnu elitu. Koga to danas zanimaju Žmegač, Paar, Pavuna, Đikić i slični?

Posebice žestoka rasprava vodi se o tzv. zdravstvenom odgoju, u kojoj se optužuje Crkva, vjernici, roditelji za srednjovjekovne stavove. Jesu li vjernici zbilja protiv dobra svoje djece?

Bilo je kroz povijest čovječanstva i nastranijih i agresivnijih pokušaja ukidanja stida i moralnih normi ali čovječanstvo i Crkva su opstali. Ova tema je, tako to vidim, poligon ili vježbalište tolerancijskoga praga i izdržljivosti Crkve u poziciji napetosti s vlasti. Riječ je o odmjeravanju snaga pred onim mnogo opasnijim i ozbiljnijim što slijedi. Zdravstveni odgoj je potreban, ali je pitanje u kojem smjeru on ide. Sad je postavljen tako da oduzima mogućnost obitelji i roditeljima djeci prenositi vrijednosti. Država putem škole zapravo želi postati vlasnik i gospodar djece na što nema ni ustavno ni moralno pravo. Dignuti glas protiv toga obveza je svih koji misle dugoročnije ili koji uopće misle.

Imate bogato iskustvo rada s mladima pa nam kažite gdje su danas naši mladi i što očekuju i sanjaju? Je li njihova budućnost tražiti kruha u svijetu, kako su morali činiti njihovi djedovi i roditelji,ili se taj kruh nalazi i ovdje gdje su rođeni i gdje žive?

Ne volim frazu „na mladima svijet ostaje", jer on već sada pripada mladima. Mladi hoće izazove i treba im jasno artikulirati što se od njih traži i očekuje otklonivši „slatke" priče kako je taj put lagan. Nemojmo mlade pokušavati izolirati i sankcijama zaštićivati od ponuda svijeta, nego im pomozimo da nauče kritički promatrati društvo i birati između dobra i zla. Često znamo reći kako mladi „žive u oblacima". To, po sebi, ne mora biti nedostatak nego vrlina koja se može u procesu zrenja preoblikovati u ostvarive životne ideale. Mladima ne treba ubijati snove, već im treba pomagati da u probuđenosti pokoji san ostvare i uz našu pomoć. Što se traženja kruha tiče, bit će vrlo teško. Ako nastavimo s ovakvim oligarhijskim stilom vladanja i zapošljavanja po podobnosti a ne stručnosti i radišnosti, mladi će kucati na druga vrata da ostvare život dostojan čovjeka. Vjerujem u naše mlade. Potencijala imamo no on ne će biti ostvariv bez stvaranja društva pravde i jednakih šansi.

Nedavno ste kazali da još imamo Crkvu, mlade i vodu. Što je s ostalim, gdje je nestalo?

To sam rekao i iza toga stojim ne zato što je to moj subjektivni osjećaj nego stoga što me tomu upućuju činjenice. Rasprodali smo banke, poduzeća, javnu imovinu itd. Više nismo vlasnici ni svoga zraka. Još nam je ostala voda, ali bojim se da je to sljedeće za prodaju. Najgore je što prodajemo i svoje dostojanstvo. Crkva je ostala kao jedini zagovornik domovinskih vrijednosti. Crkva je, što je paradoksalno, morala preuzeti i ulogu glavne oporbene opcije i prema onima na vlasti i prema onima u opoziciji jer, nažalost, nemamo ni vlasti ni oporbe. Imamo na snazi sluganski model funkcioniranja. A što se mladih tiče, mogu reći da su oni još uvijek nepotkupljivi i da u sebi kriju ono što često ne vidimo. U to smo se iznova osvjedočili, primjerice nakon presude generalima. Mladi osjećaju bilo naroda, u njima još ima prkosa i ponosa, što smo vidjeli kad su došli braniti zagrebačku katedralu od nakana nečasnih prosvjednika.

U Godini smo vjere i posebno se naglašava nova evangelizacija. Gdje smo mi u svemu tome gledajući na to što nam se događa?

Milosrdni Samaritanac mora biti uzor našega ponašanja. Govoriti o vjeri a šutjeti o nepravdi, gladi, suzama i izrabljivanju ljudi bilo bi licemjerno. Stoga, vjerovati znači ljubiti one najmanje. U našem vremenu traže se svjedoci koji su spremni riskirati zemaljske uspjehe i probitke kako bi u svijet mogli unijeti govor Neba. Papa u svome „Porta fidei" naglašava: „Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja". Što se glasnije iznose mišljenja da je vjera osobna stvar, vjerniku je snažniji poziv da djelima, pa i mučeništvom javno svjedoči vjeru.

Uskoro će se navršiti trideset dvije godine kako Kraljica Mira cijeli svijet poziva na mir, obraćenje, molitvu...

Uopće se ne usuđujem razmišljati što bi bilo da se nije dogodilo Međugorje. Taj glas mnogi su čuli i svjedoci smo brojnih obraćenja. Međugorje ne može biti zataškano jer grad na gori se vidi. Čuvajmo tu oazu mira kao mjesto svetosti gdje čovjek, poput Marije Magdalene, pada na koljena i traži milost. Kao ljudi i vjernici možemo biti zahvalni i počašćeni što živimo u vremenu u kojem možemo biti svjedoci toga glasa koji je nasušno potreban čovjeku današnjice.

Krešimir Šego/ Glasnik mira

medjugorje-info.com