Tvrtka koja je htjela graditi hidroelektrane na Bunskim kanalima sada od Grada Mostara traži pola milijuna KM odštete

Godinama se na Bunskim kanalima vodila jedna od najprepoznatljivijih okolišnih borbi u Hercegovini. Male hidroelektrane Buna I i Buna II na kraju nisu izgrađene, a lokacije predviđene za njih uklonjene su iz prostorno-planske dokumentacije.

No priča time nije završila. Investitor sada od Grada Mostara traži najmanje pola milijuna maraka odštete, a cijeli slučaj otvara još ozbiljnije pitanje, tko će snositi odgovornost ako se utvrdi da je šteta nastala zbog odluka, propusta ili višegodišnjeg postupanja javnih službenika?

Tvrtka Hercegovina građevinsko zanatstvo d.o.o. Mostar, koja je trebala realizirati projekte malih hidroelektrana Buna I i Buna II, uputila je Gradu Mostaru opomenu pred tužbu i poziv za mirno rješenje spora.

Dokument je 21. rujna 2026. godine, u ime tvrtke, potpisao odvjetnik Dragan Barbarić, a naslovljen je na Grad Mostar, Ured gradonačelnika i gradonačelnika Marija Kordića.     

Za sada nije riječ o tužbi niti o sudski utvrđenoj odgovornosti Grada. Riječ je o zahtjevu investitora koji tvrdi da mu je tijekom višegodišnjeg upravnog postupka prouzročena šteta od najmanje 500.000 KM.

No vremenski slijed koji se navodi u dokumentu otvara niz ozbiljnih pitanja.

Koncesije dobili 2015., urbanističku tražili 2016.

Prema opomeni pred tužbu, u koju je uvid imala redakcija Hercegovina info, tvrtka Hercegovina građevinsko zanatstvo je još 2015. godine s Ministarstvom poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede HNŽ-a sklopilo ugovore o koncesiji za korištenje voda rijeke Bune i Neretve radi proizvodnje električne energije izgradnjom MHE Buna I i Buna II.

Investitor navodi da je za realizaciju koncesije uplatio jednokratnu koncesijsku naknadu od 100.000 KM, kupio nekretnine na predviđenom lokalitetu te pribavio potrebne prethodne dozvole i suglasnosti, među kojima okolišnu dozvolu te elektroenergetske i vodne suglasnosti.    

Zahtjev za urbanističku suglasnost Odjelu za urbanizam i građenje Grada Mostara podnesen je 9. veljače 2016. godine.
I upravo ono što se događalo nakon toga danas je srž potencijalnog spora vrijednog najmanje pola milijuna maraka.

Investitor: Grad je godinama odugovlačio

U dokumentu se tvrdi da su tijela Grada Mostara godinama opstruirala odnosno odugovlačila postupak izdavanja urbanističke suglasnosti.
Navodi se i da su tijekom postupka donošene odluke koje su u žalbenim postupcima poništavane zbog, kako investitor tvrdi, značajnih prekoračenja zakonskih rokova i drugih nepravilnosti, nakon čega je predmet vraćan prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje.

Ono što proizlazi iz dokumenta jest da je konačno rješenje stiglo tek deset godina kasnije.
Odjel za urbanizam i građenje Grada Mostara 5. svibnja 2026. godine odbio je zahtjev investitora za izdavanje urbanističke suglasnosti.

Prema opomeni, razlog je bio taj što je u međuvremenu izmijenjen Prostorni plan te su iz njega brisani lokaliteti predviđeni za izgradnju MHE Buna I i MHE Buna II.   

Tako je zahtjev predan početkom 2016. konačnu odluku dočekao više od desetljeća poslije, kada projekata na tim lokacijama više nije bilo u prostorno-planskoj dokumentaciji.

Bunskim kanalima prethodila je višegodišnja borba

Upravo je to razdoblje važno staviti u širi kontekst.
Planovi za gradnju hidroelektrana na Bunskim kanalima godinama su izazivali snažno protivljenje građana, aktivista i ekoloških udruga. Vodila se javna i pravna borba za očuvanje područja na kojem se Buna ulijeva u Neretvu, a slučaj je prerastao daleko izvan pitanja dva energetska objekta.

Za protivnike projekta cilj je bio jasan, spriječiti gradnju na prostoru Bunskih kanala i sačuvati prirodni lokalitet.
MHE Buna I i Buna II na kraju nisu izgrađene. Ali sada se pojavljuje račun druge vrste.

Najmanje 500.000 KM štete

Hercegovina građevinsko zanatstvo tvrdi da joj je postupanjem Grada pričinjena značajna materijalna šteta.
U dokumentu se među troškovima spominju priprema i vođenje projekta, nabava nekretnina, plaćene naknade, funkcioniranje podružnice te izmakla dobit.

Ukupnu štetu investitor u ovom trenutku procjenjuje na najmanje 500.000 KM.  

Gradu je ostavljen rok od 15 dana od primitka opomene da se očituje te eventualno pristupi pregovorima radi sporazumnog rješavanja odnosa i dogovora o načinu i roku naknade štete.

Ako do dogovora ne dođe, investitor najavljuje zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, uz zahtjev za troškove postupka, odvjetničke troškove i zakonske zatezne kamate.   

Ali tko je izdavao dozvole?

Potencijalni spor, međutim, ne otvara samo pitanje treba li Grad Mostar platiti odštetu.
Otvara i mnogo neugodnije pitanje za institucije koje su tijekom godina sudjelovale u cijelom procesu.

Ako je investitor došao u poziciju da posjeduje ugovore o koncesiji, okolišnu dozvolu, vodne i elektroenergetske suglasnosti, kupuje nekretnine i ulaže novac u projekt koji na kraju nije mogao dobiti urbanističku suglasnost, javnost ima pravo znati tko je pojedine akte izdavao, na temelju kojih propisa i prostorno-planskih dokumenata te jesu li sve institucije u tom postupku postupale zakonito i međusobno usklađeno.

Jednako tako, treba utvrditi tko je u Gradu Mostaru tijekom deset godina vodio predmet urbanističke suglasnosti, zašto se postupak toliko dugo vodio, koliko je odluka bilo poništeno te zbog čega.

Ako su neke odluke bile nezakonite ili su rokovi prekoračivani bez opravdanog razloga, pitanje odgovornosti ne bi smjelo stati na instituciji kao apstraktnom pojmu.

Jer institucije ne potpisuju dokumente. Potpisuju ih konkretne službene i odgovorne osobe. Slično kao i u slučaju zgrade na Bijelokm brijegu čiji su epilog bile dvije zatvorske kazne.

Hoće li eventualnu štetu platiti samo građani?

Tu dolazimo do pitanja koje bi, ako cijeli predmet završi pred sudom, moglo postati važnije i od samog iznosa tužbenog zahtjeva.

Ako bi sud jednog dana utvrdio da je Grad Mostar odgovoran za štetu te iz gradskog proračuna bude isplaćeno 500.000 KM, milijun ili neki drugi iznos, hoće li se utvrđivati i individualna odgovornost onih čijim je postupanjem eventualno nastala šteta?

Hoće li Grad ispitati mogućnost povrata isplaćenog novca od odgovornih osoba ako za to budu postojali zakonski uvjeti?
Hoće li se provjeravati odgovornost onih koji su izdavali pojedine dozvole i suglasnosti za projekt, ali i onih koji su godinama odlučivali o zahtjevu za urbanističku suglasnost?
Ili će eventualni račun, kao toliko puta prije, završiti na proračunu, odnosno na građanima?

Ta pitanja zasad nemaju odgovor.

Ali upravo ih slučaj Bunskih kanala ponovno stavlja pred Grad Mostar i druge institucije koje su tijekom više od deset godina sudjelovale u ovoj priči.

Borba protiv izgradnje hidroelektrana završila je time što projekti Buna I i Buna II nisu realizirani.
Pravna i financijska bitka, čini se, tek počinje. A ako završi isplatom iz javnog novca, pitanje neće biti samo koliko će Grad platiti, nego i hoće li itko odgovarati za račun koji bi na kraju mogli podmiriti građani iz ionako osiromašenog proračuna.

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

Dodajte Hercegovina.info među omiljene izvore