„Ta mene briga za sve za to“

Bio sam uvjeren da bi grad sa sportskom dvoranom opet bio u pravom smislu riječju grad, ili jedna urbana sredina u srcu Europe.

Danas nakon toliko godina sve sam uvjereniji da nama ta sportska dvorana ustvari i nije potrebna. Sigurno ćete se zapitati otkuda odjednom takva izmjena mišljenja? Izmjena jeste, ali to nije odjednom nego tinja u mojoj glavi u zadnjih par godina. Razlog  promijene moga mišljenja jeste što ta dvorana i sport uopće u ovom gradu nikoga ne interesiraju. Žalosno je da sinoć na jednoj košarkaškoj utakmici koja je okarakterizirana kao derbi kola dođe slovom i brojem tridesetak naših sugrađana, dok našim susjedima iz Čapljine nije ništa smetalo da dođu u velikom broju. Da nije bilo tih naših susjeda sinoć bi dvorana zjapila prazna, kao što zjapi tijekom čitave ove godine. Nije to riječ samo o košarci, stanje u rukometu nije nimalo bolje. Utakmice Zrinjskog u obije konkurencije, Katarine i Kosače u prosjeku prati par desetina ljudi. Nedostatak dvorane u gradu često je bio prilika našim sugrađanima da se osvrnu pogrdnim tonom na okolne gradove i njihove dvorane. Otkuda njima dvorane, a mi je nemamo? Odgovor je jasan, te ljude interesira sport i napravili su dvorane u svojim sredinama da razvijaju taj isti sport. Poznat nam je svima i mostarski mentalitet!!! Kada su tu igrali domaći igrači komentar je bio „ta će oni igrati, ta znam ih ja“. Kada su tu igrači sa strane komentar je glasio „ta ću ja u dvorani gledati igrače sa strane“. Sve to zajedno bi se moglo formulirati rečenicom „Ta ću ja u toj dvorani ikako“?.

Naravno puno je lakše sjediti u jednom od mnogobrojnih tržnih centara i uz kavicu gledati kakvo intimno rublje kupuju žene i djevojke u butiku preko puta, da bi to lijepo prepričavali svojim prijateljima dokoličarima.  Lakše je i  kritizirati susjede iz puno manjih sredina nazivajući ih svakakvim imenima, zbog njihove volje što nešto imaju, a to isto mi nemamo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovaj grad je prestao biti gradom kada se ujedinio i kada se novac  počeo dijeliti po nacionalnom ključu. Lapo-lapo kako to vole reći naši sugrađani stari šaneri . Zbog toga lapo-lapo dvorana se nije  napravila kada nam je bila najpotrebnije i kada je koliko toliko postojao interes za sport. Danas niti imamo dvoranu niti nam treba, a novac se i dalje dijeli po principu lapo-lapo.  Da bi se nešto napravilo na ovoj strani, mora se napraviti i na onoj i tako ukrug i tako godinama od ujedinjenja. Da se prije toga imalo volje, želje, pa na kraju krajeva i mogućnosti napraviti sportska dvorana sa par tisuća mjesta danas ne bih imao razloga ovo pisati. Međutim, sve je to otišlo nekim drugim putem i čekajući dvoranu u ovom uspavanom gradu interes za sport je spao na najmanju moguću razinu.

Da se mene pita, novac koji se godinama usmjerava u onu rupu gdje je trebala biti dvorana još osamdesetih godina prošlog stoljeća trebalo bi preusmjeriti prema Caritasu, Svetoj obitelji , Pučkoj kuhinji ili bilo kojoj humanitarnoj organizaciji.  Tada je novac otišao da Sarajevo zakrpi rupe od Olimpijade, dok se danas krpe neke druge rupe. Ovako, ta se dvorana godinama gradi, a kada se i ako se ikada izgradi neće moći izdržavati samu sebe iz prostog razloga što u nju neće nitko dolaziti. Primjer iz Hrvatske je očigledan i valjda je svima jasno da su takvi veliki projekti doživjeli krah. Naravno, možda naši političari misle da će dvoranu izdržavati sa par koncerata srbijanskih turbo folk  pjevaljki, pa samim time nastavljaju bacati novac u onu rupu.

Stariji će se sjetiti priče kada se otvarala Termoelektrana u Gacku, te stala nakon 10 dana rada da bi to gačani kometirali  riječima „Ništa nije orlova vijeka“. Upravo toliki vijek bi bio naše dvorane ukoliko bi se ikada otvorila, bar što se tiče samo održavanja. Zamislite dvoranu od 5500 mjesta i utakmice košarkaških ili rukometnih prvenstava sa 50 gledatelja. I sve to uz pretpostavku da će tada u toj dalekoj budućnosti postojati neki od današnjih klubova.

 ŽKK Zrinjski se ugasio, slična sudbina prijeti i rukometašicama, a vjerojatno se ljudi iz ostalih klubova koji još kako tako preživljavaju ,pitaju ima li smisla igrati utakmice koje prate članovi uprava i nekoliko bivših sportaša sada već u poznim godinama. Nije stanje ništa bolje ni u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu nogometu. Samo treba pogledati posjete stadionu prije nekoliko godina i danas i bit će puno toga jasnije. Ovaj grad spava, spava već godinama ne mareći za sve ovo gore ispisano. Kada se nakratko probudi jedina mu je misao: „Ta mene briga za sve za to“. Eto laku ti noć grade, ne treba tebi ni dvorana ni kino ni kazalište, ta mjesta svakako ne bi nitko posjećivao.