Slaven Raguž: Prvostupanjska presuda ne znači apsolutno ništa

Prvostupanjska presuda haškoj šestorci na prvi pogled dovodi čovjeka na pomisao kako je sve izgubljeno za Hrvate u BiH. Demonizirani od strane međunarodne zajednice, ostavljeni i prostituirani od strane službene Hrvatske, iskorišteni od strane današnjeg političkog vodstva. Međutim, je li uistinu to tako?

Piše: Slaven Raguž/dnevno.ba

Nakon sat i pol čitanja izvješća haaškog povjerenstva želi se zaključiti sljedeće: zločini su rađeni sustavno, smišljeno, planski, HVO je agresorska vojska, isključive žrtve u ratu su muslimani, koje su Hrvati etnički očistili kako bi pripojili Herceg Bosnu Hrvatskoj.

Sami zaključci iz izvješća su najbolji temelj za žalbu, a poznajući dosadašnji rad sudstva u Haagu, prvostupanjska presuda ne znači apsolutno ništa. Slučajevi Gotovine, Markača i Momčila Perišića su najbolji dokaz za to. Iz tog razloga, uopće ne treba ulaziti u meritum zaključaka, jer nemaju apsolutno ikakvog smisla. Haški suci mogu pisati zaključke kakve žele, istinu ne mogu pisati, a istina će na kraju pobijediti.

Najbolja polazna osnova da će do toga doći proizlazi iz činjenice da se od trojice sudaca iz vijeća, dvojica znanstvenici (čitaj političari) Mađar Arpad Prandler i Švicarac Stephen Treschel, a predsjedavajući Francuz Jean-Claude Antonetti, jedini sudac po praksi i struci, nisu usuglasila po većini točaka izvješća, na način da je baš Antonetti kao predsjedavajući izdvajao svoje mišljenje. Ne treba uopće negirati počinjene zločine koji su spomenuti u izvješću, dapače, potrebno ih je detaljno istražiti i naći odgovorne, ono što mora biti urađeno jeste da se radi povijesti i budućnosti pobije teza o udruženom zločinačkom poduhvatu. Tu se mora biti optimistima, jer postoje već spomenuti presedani u slučajevima Gotovina, Markač i posebno Perišić. Treba pravnicima ostaviti pisanje žalbe, ono što mi moramo nakon današnje presude jeste naučiti neke lekcije i iz svega izaći jači i ponosniji, te iz svega izvući pouke.

Prije svega, do drugostupanjske presude, potrebno je istrpiti likovanja bošnjačke političke elite i njihovih istomišljenika. Oni su na svome sindromu žrtve izgradili političku egzistenciju i izvrsno to uspjeli kapitalizirati današnjom kontrolom nad FBiH. Prvostupanjska presuda je samo dodatni kredit njima da mogu neometano nastaviti demonizirati Hrvate, nastaviti ujednačavati njihove težnje za rješavanjem ustavno pravne pozicije sa tobožnjim težnjama ka odcjepljenju od BiH itd. Međutim, kada se težište usmjeri ka zločinima Armije BiH, kada se dokaže da HVO nije jednu Jablanicu etnički očistio, da bi danas tamo živjelo 99% bošnjačkog stanovništva, kada se krene govoriti o zločinima ABiH u Bijelom Polju, 4. osnovnoj i dr. koji su se dogodili na području Mostara, itd itd, te kada dođe drugostupanjska presuda, taj kredit će se morati vraćati.

Branitelji, akteri i svjedoci vremena moraju shvatiti da njihov rat nije gotov i da će biti tek gotov kada naši generali dođu iz Haaga i kada istina pobijedi. Moraju biti ponosni na odoru HVO-a koju su nosili, jednako kao što smo mi djeca tog vremena ponosni na njih. Identificirati zločine koji su pod tim barjakom napravljeni s cijelom komponentom i cijelim narodom je krajnje licemjerno i tragično. Ako je HVO zločinačka vojska, onda je današnja vojska BiH nastala na zločinu. Ako je Herceg Bosna, zločinačka organizacija, onda je i FBiH nastala na zločinu, budući da je FBiH njen pravni sljednik.

Činjenica jeste da smo ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, ali moramo naučiti lekcije iz povijesti. Možda trenutno ne možemo utjecati na činjenicu da smo iskorišteni i iskorištavani i dandanas od strane Republike Hrvatske, demonizirani od strane međunarodne zajednice, ali možemo utjecati na šeprtlje koje nas vode. Najveću odgovornost za to što se dopustilo kurvanje Dana ponosa i slave, kada se borilo za Hrvatstvo, ima tadašnje vodstvo. Činjenica da su nakon rata Hrvati najveće žrtve (što brojke govore), a ujedno i najveći agresori (nakon presude Perišiću, jedino su Hrvati trenutno osuđeni za udruženi zločinački poduhvat) najbolje dokazuje kako je tadašnje vodstvo bilo kratkovidno i bez ikakve dugoročne strategije. Jednako kao što je to i danas.

Osudiše haašku šestorku, ne čuju se reagiranja naših čelnika. Ne pljušte ostavke na funkcije u tijelima vlasti, jer ako su osuđenici u Haagu zločinci, ako su Hrvati zločinci kao narod, što se zaključuje iz presude, ako je HVO agresorska vojska, onda treba „žrtvama" prepustiti vođenje zemlje, a mi ćemo se izboriti za svoj dio neba na ovoj zemlji. Ako nekada nismo imali dugoročne strategije, ako su nas nekada šeprtlje vodile, ne mora značiti da tako mora biti danas. Danas smo bogatiji za cijelo jedno iskustvo i to moramo iskoristiti i naći načina reagirati.

Dok do toga dođe, moramo jasno dati do znanja svima da dok ijedan od nas živi, HVO je bila i jeste naša vojska, Herceg Bosna jeste i bit će naš dio BiH. Moramo imati hrabrosti pogledati samima sebi u oči i priznati zločine koji su pod ovim simbolima počinjeni, ali ponosno, uzdignute glave stati protiv svakoga onoga tko se usudi pljunuti na te simbole.