Slaven Raguž: Neću kusur, hoću žvaku!

Slaven Raguž: Neću kusur, hoću žvaku!

Danas grmi i sijeva samo u glavama običnih ljudi koji životare u svojoj svakodnevnici, nijemo gledajući kako im propadaju škole u kojima im djeca idu; kako propadaju sve institucije kulture; kako se ugasi jedina tv na hrvatskom jeziku bez da je itko riječi rekao ili slova napisao; kako moraju u bolnici kupovati sebi materijal i lijekove, ne daj Bože da ih zaboli i moraju ležati u njoj, budući da je bolnica u Mostaru pred bankrotom; kako se uništava simbol Mostara Zrinjski... sve ovo dok par njih i njihove djece nekažnjeni rade što ih je volja, dobivajući i dandanas instant diplome, dobivajući posao bez natječaja, puneći ionako pune džepove,....

Piše: Slaven Raguž/Supersajt.info

Kolikogod ovo zvučalo patetično, tko ne bi bio bolno frustriran i patetičan kad vidi na koji način se razvija situacija kod Hrvata u BiH. Bunt, dišpet, nanovo probuđeni domoljubni entuzijazam, „hrvatska" odlučnost,...i svi drugi osjećaji nakon onakvog formiranja federalne vlasti, pretvaraju se u jedno ništavilo ljuske oraha u oluji gigantskih valova osobne gramzivosti, pohlepe i uskopartijskih interesa. Kako drugačije opisati politiku, koja nakon zakopavanja „ratnih sjekira" i potpisom na međustranački Sporazum između dvije najjače stranke, reda sve pogrešne poteze do pogrešnog.

Dok je ono grmilo

Dogodio se HNS kao paradigma bunta protiv svakog nametanja volje i kao putokaz ostvarivanja jedinstva Hrvata, što nema alternative. Međutim, HNS se sveo na jedno opširno priopćenje, nakon kojeg su se dogodili sastanci Glavnog vijeća, iz čega se rodilo još par priopćenja, što samu ideju i smisao HNS-a čini sterilnom. Još uvijek se ne zna čemu i zašto se odugovlačilo s konstituiranjem vlada u tri županije sa hrvatskom većinom, osobito ako se zna da se sada pregovara sa osovinom SDA-SDP, istom onom zbog koje je grmilo i sijevalo nakon izbora.

Dubioza je tim veća iz razloga što se dogovori vode samo za razine države i županija, dok nitko ne spominje rekonstrukciju federalne razine. Kažu da je neminovnost da se s njima sada pregovara?! Pa što se onda odugovlačilo, jer ako je danas to neminovnost, onda je to bilo i prije pola godine. Normalno, za očekivati je da nakon što padne dogovor i nakon što se nekolicina partijskih foteljaša zadovolji pozicijama na spomenutim razinama, naći će se neko dogmatsko pravdanje koje će se narodu ponuditi kao opravdanje da je sve to „u interesu naroda". Naravno, sljedeći korak će biti da partijski mislioci putem diktiranih medija to protumače na sebi svojstvene načine, kako bi narod shvatio da je to uistinu u njegovom interesu.