Slaven Raguž: Sjaši Patrick, da uzjaše Cormack

Sudeći po njenim prvim izjavama, akteri različiti, scenarij identičan.

Piše: Slaven Raguž, predsjednik HRS BiH

Patrick Moon je bio još jedan u nizu inozemnih diplomata koji su došli iz ničega u BiH i otišli u ništa iz BiH, kontaminirajući svakim svojim istupom i pojavom medijski , politički i društveni prostor tijekom svoga mandata.
''Osvetnici''

Dovoljno je malo pretražiti izjave koje je on davao i priopćenja koja su izlazila iz američke ambasade tijekom njegovog mandata. Krajnje arbitrarni i subjektivni zaključci, koji nikad nisu ulazili u meritum stvari, nego su odisali crnobijelim mitološkim predrasudama težnji ka nekim apstraktnim demokratsko-građansko-civilnim društvom u kojem zli nacionalisti tlače jadne „anacionalne" građane, ne birajući ni prigode ni sredstva.

U tim okolnostima tlačenja, Moon je sebi, posebice pred kraj mandata, pripisao ulogu kapetana Amerike, samo bez štita, koji bi tu građansku nejač trebao obraniti od zlikovaca. Svi se sjećamo kako je okupio svoj svoju verziju marvelovskih „Osvetnika", dream tim eksperata koji su izradili svoj prijedlog preustroja Federacije o kojem su pričali svi mogući mediji, ali od svega ostade samo još jedan u nizu propalih projekata stranih diplomacija, poput Alijanse i Platforme.

Zašto su propali? Iz prostog razloga što ne poznaju i ne žele upoznati srž odnosa koji vrijede i vladaju ovom državom, nego se postavljaju kao neka vrsta superiornih prosvjetitelja/učitelja koji su, eto, napravili žrtvu te iz komfora svojih zemalja došli u BiH učiti demokraciji nas primitivna domorodačka plemena.

Otišao on, došla Maureen Cormack. Sudeći po njenim izjavama izgleda da će nastaviti tamo gdje je Moon stao.

U svom prvom obraćanju javnosti na svom blogu Cormack je pokazala kako je sve prolazno, ali kao konstanta ostaje taj misionarski crno-bijeli arbitrarni pogled na bh stvarnost. Prvo radi diplomatski lapsus nazivajući Čovića, Izetbegovića i Ivanića „predsjednicima", a ne članovima Predsjedništva.

Lapsus nije veliki, ali je dovoljan za zaključiti kako „ogromno iskusan tim iz ambasade" na kojeg se oslanja radi površan posao. No, pogledajmo malo što nam poručuje Cormack.

Tvrdi kako će se „fokusirati da ova zemlja postane u potpunosti funkcionalno i demokratsko društvo", te će raditi sa svojim timom da „ova zemlja iz faze stabilnosti pređe u fazu prosperiteta", što u biti „većina nas želi, jer to ankete pokazuju".

Zašto bi se uopće jedna inozemna ambasadorica trudila da BiH iz faze stabilnosti pređe u fazu prosperiteta?
Lekcije

Prema definiciji, ambasada je diplomatsko predstavništvo tzv. države „pošiljateljice" unutar države „primateljice", u službi branjenja interesa države i državljana iz koje dolazi. Ambasadorica se „bori za demokratsko društvo", a u biti udara u temelje demokratičnosti jer nitko od nas koji živimo u BiH joj nismo demokratskim izbornim procesom dali taj mandat.

Zar najbolja anketa i jedina relevantna nisu izbori? Ako je narod izabrao vlast koju je izabrao, kakva god da jeste, plod je demokratskog procesa. Hoćemo li mi biti „stabilni i prosperitetni" ovisi isključivo o nama, ako ćemo o demokraciji. Međutim, ambasadorica ne staje na toj svojoj demokratičnosti, nego uz prosvjetiteljske i misionarske vrline sebi dodaje i one terapeutske, pa kaže kako „želi čuti što nas brine".

Nastavlja Cormack u lekciji demokracije govoreći da će se truditi svim silama „promovirati toleranciju i raznolikost ove zemlje", jer „čvrsto vjeruje kako djeca trebaju pohađati školu zajedno i prema jedinstvenom planu i programu".

To tvrdi žena koja dolazi iz SAD-a, gdje ne samo da svaka država, nego i gradski okrug imaju ingerencije definiranja zasebnog nastavnog plana i programa.

U skladu sa NCLB (No Child Left Behind ) zakonom usvojenim 2001. postavljeno je kao obveza osigurati provedbu nastavnog plana i programa usklađujući i standardizirajući ga sa nacionalnim, vjerskim i drugim različitostima.
Očigledno godine i godine propalih projekata međunarodne zajednice, na čijem čelu je SAD, nisu nikakva pouka, pa se nastavlja sa krajnje subjektivnom i irealnom utjecanju na društvene i političke tijekove u BiH koji nam nisu i neće donijeti ničega dobroga.

Uz sve to, ako roditelji smatraju kako ni NCLB nije dovoljan, SAD poznaje pojam „home schooling" gdje roditelji imaju zakonsku mogućnost učenja svoje djece kod kuće, ukoliko smatraju da se nastavni plan i program ponuđen od strane države kosi sa njihovim moralnim i vjerskim načelima. Procent djece koja pohađa školu kod kuće je oko 2,9%, što je daleko veći prosjek od onih koji u BiH pohađaju tzv. dvije škole pod jednim krovom. Toliko o toleranciji „jedinstvenoga programa".

Zaključuje Cormack svoje izlaganje obećanjem kako će pomoći razvoju „civilnog društva", tako što će se voditi „ogromnim iskustvom tima iz ambasade", a to će značiti podršku „velikom broju talentiranih građana, intelektualaca, NVO, novinara itd."

(Ne)razumijevanje bh. društva

Ako pogledamo tko je sve koristio i kako iskoristio grantove američke ambasade, što direktno, što posredstvom, onda nisu baš pogriješile pojedine općine u HNŽ-u i Kantonu Sarajevo što su uložile u vatrogasna vozila, jer je gro sredstava tog „civilnog društva" u BiH prošle godine otišlo na lako zapaljiva sredstva.

Sudeći po željama i prognozama „velikog broja, talentiranih građana, intelektualaca, NVO-a" i ostalih po medijima, nije rečeno da neće i ove godine u iste ili slične svrhe otići ta sredstva.

Očigledno godine i godine propalih projekata međunarodne zajednice, na čijem čelu je SAD, nisu nikakva pouka, pa se nastavlja sa krajnje subjektivnom i irealnom utjecanju na društvene i političke tijekove u BiH koji nam nisu i neće donijeti ničega dobroga.

Pogotovo kad se na BiH gleda kao „ovu i onu zemlju" kako više puta ponavlja Cormack, promovirajući i propagirajući neku svoju demokraciju koja sa demokracijom nema nikakve veze. Nije to odlika samo najviše diplomatske predstavnice SAD-a, nego međunarodne zajednice općenito.

Ukoliko žele pridonijeti razvoju i prosperitetu bh društva prvo što bi morali napraviti jeste shvatiti što to bh društvo uopće jeste sa svojom složenošću odnosa i svojom povijesću.

Ono što je najvažnije, moraju poštovati demokratsku volju tog istog društva, a ne potkopavati demokratska načela idejama koja više zajedničkih točaka imaju sa totalitarnim i feudalnim društvima, nego suvremenim demokratskim kojem tobože težimo.

Dnevnik.ba