Ratniče, šta je ostalo

Ratniče, šta je ostalo

Malo počnem razmišljati u daljinu i uhvati me neka sjeta za onim posljeratnim vremenima „ponosa i slave“ kada sam se vozio u 3 generacije starijem Golfu i gledao nasmijana lica poznanika, ratnih prijatelja i suboraca sa obaveznim „sviranjem“ skoro svakom drugom čovjeku kao znak pozdrava.

Za mnom 4 godine rovova i neprespavanih noći sa samo jednom mišlju u glavi: „samo da noćas ne napadnu...“ Ujutro pašteta za doručak i lagani smješak dragih mi prijatelja: „dobro je brate sad na spavanac i vidimo se u šest“. Povratak kući već uhodanim stazama koje od snajpera čuvaju veliki mostarski neboderi. I tako iz dana u dan.

Kontam nešto, šta sam sve u svom životu proživio a još ni 50 ljeta nemam.
Pa i Oluja je moja bila, i sada imam uspomenu i sliku iz Podmilačja 1995 nakon oslobađanja Jajca...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sjećam se i onih dana nakon rata i onog ponosa i smješka na licima mojih Mostaraca. Sjećam se trobojnicom okićenih ulica, velikih skupova pod Bijelim Bijegom i mase naroda koji je disao samo za jedno - za našu Herceg Bosnu...

Već sam pred firmom i parking me čeka, zaključavam auto i zamišljen ulazim u ured. Pitam se dok ispijam jutranju kavu „gdje je sada ta Herceg Bosna, za koju sam ginuo i za koju smo svi skupa disali...?“. Nekako me uhvatila tuga zbog NJE.

Palim kompjuter i surfam po netu i naletim na, kako piše „najveći forum BiH Hrvata“ znakovitog imena HercegBosna.org. Naravno, prvo sam ugledao „Mostar“ i počnem čitati redom...

Posebno me dojmila pozitivna atmosfera i priča o mome gradu i masa informacija koje sam našao tu. Pa ovako objektivno kada pogledam Mostar u izgradnji ne kaska ni sekunde za, meni posebno dragim, Splitom. Nisam znao primjerice, kako kažu na forumu, da je samo u 2009 godini završeno preko 400 stanova!

Moj Mostar je mlad kao što kaže ona „njihova“ ratna pjesma, iako sam ja i sijed i star. Čitam o rođenima u NOVOJ bolnici na Bijelom Brijegu, mladi se udaju, djeca se rađaju, a što mi je posebno drago – cijela Herceg Bosna se školuje u SVOME glavnom gradu.

Ni sam nisam znao koliko momaka i to mladih i dan danas živi za NJU. Potrošio sam dosta dragocjenog vremena čitajući sve misli mladih ljudi, mladih hercegbosanaca i nekako me uhvatila toplina oko srca i nekakva nada, da ipak nije sve bilo uzalud. Što mi je posebno drago, puno ima bistrih glava koje promišljaju i razmišljaju moralno, savjesno i ponosno.

To je naša budućnost i naša nada jer na mladima svijet ostaje.

Potrošio sam dan u tom „surfanju“ ali nije mi žao. Vraćajući se kući ženi i djeci sve mi je nekako izgledalo ljepše, kao da sam i više ljudi sretnih sreo. Prolazim kod Stare Bolnice, stanem na minut i gledam kako kopaju temelje za novu zgradu, i kino koje vidim da ovim mladima fali (pročitao na forumu) i nekako mi se navukao osmjeh na lice. Neka se gradi, neka mladi žive i raduju se.

Mi smo ginuli za NJU da vi ne morate, vi radite i živite za NJU i sve će doći na svoje jer kako god da okrenemo Herceg Bosnu ćemo dobiti...

I na kraju želim samo svim mojim suborcima i sugrađanima reći (pročitao sam u nekog momka na forumu, ne znam sada jeli točno ovako pisalo ali...)

Tuđin i oluje rušili su nju, ali još uvjek tu je sve dok mi smo tu...

Stjepan/HB.org