Priča iz Mostara: Ne smijem se...plače mi se!

Ponudili su nam i azil. Ostajem ovdje" -veselo zbori Hassan iz Pakistana dok daje izjave za lokalne medije.

Smijem se,a plače mi se!

Asifu iz Pakistana isto "ruže počele cvasti kad kroči nogom na Hercegovačko tlo.
I on sav sretan koliko su ljudi super, kako je dobar život za poželiti koji se nudi ovdje. U svom tom dobru nema što drugo već da traži azil.
Ta on je kako i sam kaže pobjegao od neimašine ,a ovdje ima svega.
Dodajem -"svega i svačega"

Dio lokalnog stanovništva maše, pozdravlja, organiziraju se posjeti i svi sretni kad mogu pomoći nekom. Nekom "svom"!

Smijem se,a plače mi se!

Pojedine firme užurbano skupljaju novac koji će se odnijeti Husseni, Asifu i ostaloj škvadri u Salakovac.
Nema fukarisanja ,početan prilog se kreće od cca 50 km.
Ta neće se skupljat po marku ili dvije kao što se skuplja za bolesne i nemoćne putem humanih telefona lokalnom stanovništvu!!
Njima treba ipak više pomoći.
To je strašna ekipa,koja je prošla pored bogatih arapskih zemalja,i onih koji su malo manje bogate....putovali "godinama" i pronašli sreću i blagostanje na ovm tlu.

Smijem se,a plače mi se!

Dok domaće stanovništvo jedva krpa kraj s krajem.Dok kolone i kolone mladih ljudi napuštaju svoj dom...dolazi "ekipa " kojoj je super ovdje.
Dok umiru bolesni jer nemaju lijekova.
Dok radnici nemaju nikakva prava.
Dok umirovljenici kopaju po kontejnerima za korom kruha.
Dok se traži marka preko humanog telefona za pomoć nečijem bolesnom djetetu.
Dok se razvijaju nepovoljne klime i uvjeti za sve što je dobro.
Dok talentirani sportaši napuštaju grad...

Ne smijem se...plače mi se! 

Jer razloga za smijeh biva sve manje

HERCEGOVINA.info

Pismo čitatelja