Pokret za patriotizam

Pokret za patriotizam

Piše: Rudi Tomić

U dvadeset i prvom stoljeću govoriti o patriotizmu, ljubavi prema svom narodu i domovini (domoljublju) kada je nacionalno osvješćenje uzburkalo cijeli svijest, čini nam se paradoksno, ali u hrvatskom slučaju proturječnost je bezuvjetna  ćudoredna zapovijed.

U interesu viših ''interesa''  stranački i državni čelnici, pod utjecajem vanjskih čimbenika, gurnuli su narod u potrošačku masu, a vlastodršce  u korupciju, stoga se u Hrvatskoj nije osnažio patriotizam nego individualizam.

Hrvatski se narod također ne može osloboditi od prošlosti! Ali, ni prošlost nije postavljena u povijesne okvire, jer dok hrvatski katolici s oduševljenjem dozivaju u sjećanje vjerske i nacionalne svetinje; socijalistički, komunistički, balkanski i kapitalistički ''demokrati'' se zgražavaju nad svim što nosi hrvatsko znakovlje i osuđuju kao zločin!

Srbi su nametnuli Hrvatima svoju tematiku (predmet obrade) s kojom se Hrvatska sustavno bavi cijelo jedno stoljeće. Predmeti su: Srbi u Hrvatskoj; ''Srpski krajevi'' u Hrvatskoj; ''Srpske žrtve'' u Hrvatskoj; ''Srpska crkva'' u Hrvatskoj; ''Srpski velikani'' i ''heroji'' u Hrvatskoj i sl. s ubitačnim posljedicama za hrvatski narod.

Primjera radi, u današnjoj Republici Hrvatskoj ima 20.000 (dvadeset tisuća) spomenika koji su podignuti poginulim i zaslužnim jugoslavenskim partizanima, većinom ''herojima'' srpske nacionalnosti, kao što je novoobnovljeni četnički spomenik u Srbu, kojeg su platili, postavili i proslavili: Hrvatski sabor, Hrvatska vlada i predsjednik RH!  Difficile est satiram non scribere! - Teško je  tomu se ne narugati!

Hrvatska još nije točno ustanovila koliko je ubijenih i prognanih Srba bilo u Drugom svjetskom ratu, Domovinskom ratu i poraću, čak ni koliko ih još ima živih u Hrvatskoj! Stoga se Srbija igra s brojkama grobova. Čim nekom Srbinu, primjerice Pupovcu ili posrbljenom Židovu pr. Goldsteinu, ili komunistu Hrvatu pr. Mesiću, ili Yugo-nostalgičnom Hrvatu/ci pr. Pusićki padne na pamet iznese ''nove dokaze'' o iluzornim žrtvama. Dobiva se dojam, da su srpski grobovi u Hrvtaskoj (srpske žrtve) kao proljetne gljive koje se rapidno množe poslije kiše! Ako bismo zbrojili sve proglašene ''poginule'' Srbe i posrbljene Židove u Hrvatskoj, onda bi Srba bilo više  mrtvih nego živih!

Srpska šovinistička filozofija lažno je usredotočena o općim pitanjima čitave zbilje, o postanku i opstanku; o smislu povijesti, o spoznaji istine - osnovana je na sintezi: Lažemo da bi obmamili sebe, lažemo da nas nije strah... Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog postojanja. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački..., maštovno, intentivno... (Dobrica Ćosić)

Podvale i ucjenjivanje

Hrvatski se narod teško snalazi u ovim vremenima vrhunske tehnologije, medijskog imperija, globalne politike i (ne)etike morala. Umjesto pojašnjavanja uzet ću ulomak iz pisma prof. Kazimira Katalinića. Naime, on kaže: ''Mi lakše razumijemo, da nam neprijatelj ubije borca, jer to spada u našu narodnu tradiciju (borba s Mlečanima, s Turcima, s Austrijom, s Mađarskom i Srbijom) nego li suvremeni način političkog uništavanja ljudi, koji je daleko češći danas nego fizičko likvidiranje. Kupovanje, klevetanje, podvale i ucjenjivanje više se upotrebljavaju u borbi protiv nas, nego puške, samokresi i bombe. Ova sredstva, usredotočena u državnim uredima i manevrirana po ljudima, kojima je to zvanje i zanimanje, nanijela su nam više štete od otvorenih, krvavih čina. No još uvijek si nismo svjesni, da nas se upotrebljava i padamo im na trik kao mala djeca. Što ćete, i o tome valja pisati i na to valja upozoravati naše ljude. Neprijatelj nas više želi moralno uništiti, nego fizički ubiti i kad to shvatimo, bit ćemo jači u borbi i spremniji na protunapadaj. A do tada ćemo imati žrtve i na tom području.''    

Potrebno je, dakle, pisati o hrvatskoj naivnosti, velikodušnosti, pobožnosti, kao i manjkavosti nacionalne svijesti,  nerazvijenog osjećaja za državotvornost, kao i o drugim gorućim pitanjima: položaju Crkve u Hrvata, propalom gospodarstvu, uništenoj kulturi, huliganima u športu, zarazama drogama, brojni pobačaji, homoseksualnosti i sl.

Međutim, ne smijemo smetnuti s uma čitalačku nemarnost, na što je upozorio i Krleža. Naime, jedan je novinar zamolio Miroslava Krležu da za njegove novine dade neki tekst. Rekao mu je da uzme što želi. Ali, novinar je  tražio nešto što još nije objavljeno: ''Sve što sam napisao, sve je neobjavljeno, jer ovdje nitko ništa ne čita!'' - rekao je Krleža.  Na žalost, Krleža je bio u pravu.

Vjerojatno je ta spoznaja jedan od razloga što hrvatski (?) novinari stoga i pišu o  žrtvama i progonima  ''ugroženih'' Srba  u Hrvatskoj, jer to onda ljudi čitaju u Srbiji i prevode na druge jezike, kako bi se hrvatski narod prikazo zločinački, a za njih znalo u svijetu. Stoga su najpopularnije teme i dan danas ''ustaštvo i crkva'', biblijski grijeh Adama i Eve - od čega strepe svi antifašisti u Hrvatskoj!

Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić je rekao da je sazrelo vrijeme za uklanjanje vjerskih (katoličkih) obilježja iz državnih ustanova. Aktualni predsjednik Ivo Josipović je pak rekao, ako ostanu raspela, da treba staviti i polumjesec.''Križ je ugroza samo ideologa i prijetvornih političara. Dakle, križ nije ugroza , nego su ugroza oni koji vrijeđaju dušu hrvatskog čovjeka i žele ju podcijeniti i obezvrijediti.'' (T. Matulić, Večernji list, 14. 08. 2010.)

Unatoč tolikim antivjerskim, antihrvatskim, antidržavotvornim i nemoralnim zbivanjima u Hrvatskoj visoke crkvene vlasti na Kaptolu jedva se kritički osvrću na svakodnevna medijska izazivanja, vrijeđanja i sotoniziranja hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata.  Čuju se i prigovori biskupima od vjernika, jer ni za vrijeme Jugoslavije, kažu, Crkva nije bila toliko ušutkana kao što je Katolička zajednica u demokratskoj Hrvatskoj!

Kardinal Josip Bozanić je hrvatski duhovni pastir već sedamnaest godina. On svakako snosi najveću odgovornost, jer se nalazi na čelu Crkve, sto je hrvatski narod po pitanju moralnosti na najnižoj razini. Sjetimo se kako je Crkva organizirala i predvodila u razdoblju od 1975. do 1984., kad se je snažno očitovala u završnom slavlju ''Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata'' i pokazala duhovnu i nacionalnu snagu Crkve u Hrvata.  

Podsjetimo na odlučnost sada blaženog kardinal Alozije Stepinac, kad je na sudu rekao, uz cijenu života: ''Ja bih bio ništarija kada ne bih osjetio bilo svoga naroda!'';  ili na predanost kardinala Vinka Puljića, koji je duša i tijelo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ili biskupa Franju Komaricu - hrvatskog Gandia, brižnog čuvara Božjeg i hrvatskog stada u BiH. Crkva u Hrvata ima dosta vrijednih i velikih biskupa, ali oni kao i narod traže Pastira.  Ž.  Kustić bi rekao: ''Tko Crkvu voli o biskupu se ne voli ružno izražavati!'' (Jutarnji list, 31. 07. 2010.) Biskupi ne bi smjeli biti nedodirljivi u narodu i od naroda.

Crkva u Hrvata odvojena je od države, ali nije izvan države; odvojena je zbog političkih promjena od mnogih vjernika, ali vjernici nisu odvojeni od svoje Crkve.  U Republici Hrvatskoj nema demokracije, nema pluralizma, nema socijalne pravde - niti ima vjerske slobode. Očevidno je da se Crkva politički ne snalazi u post-komunističkom uređenju Hrvatske, a kao otežavajuću okolnost treba navesti i ovisnost Kaptola o državnom načinu financiranja Crkve, stoga državne vlasti i mediji često spočitavaju tu privilegiju.

''Međunarodni institut za ispitivanje tržišta GFK navodi kako vjeru u svakodnevnom  životu jako važnom ili važnom smatra oko dvije trećine građana, četvrtina smatra da im vjera nije važna ni nevažna, a tek 10 posto vjeru smatra nevažno ili o tome ne razmišlja.'' (Slobodna Dalmacija), 28. 07. 2010.)

Dakle, domovina hrvatskog naroda je katolička zemlja, s trinaest stoljetnom kršćanskom tradicijom, gdje također i druge vjerske zajednice mogu ispovijedati svoje konfesije, ali ne smiju nametati svoja vjerovanja (ili nevjerovanja) i omalovažavati katoličke vrednote i tradiciju hrvatskog naroda. Posebice ne smiju ucjenjivati katolike s nekakvim ''ljudskim pravima'' i tobožnjom demokracijom, kad je očevidno, da  u Hrvatskoj bezbožna manjina i nacionalne manjine upravljaju državom!  

Glas Koncila pogodio u živac

Crkva u Hrvata konačno je glasno progovorila. Glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić, tvrdi da bivši komunisti, osim časnih izuzetaka, i nemoralni pojedinci nikad nisu imali hrvatsko državotvorno opredjeljenje, a nemaju ga ni danas. Osim što je taj njegov stav određeno usmjeren prema vodećima u HDZ-u i u SDP-u i njihovim političkim demagozima, mons Miklenić cijeli politički establišment proglasio je, dosljedno, antidržavotvornim i - antihrvatskim.

''Oni su se od početka infiltrirali u sve novonastale političke stranke u Hrvatskoj i uspjeli potpuno onesposobiti stvarno hrvatski orijentirane stranke za ikakav bitan utjecaj  u hrvatskom društvu i državi. Oni su preuzeli kontrolu nad većinom medija, nad kulturom, oni su izvršili nemoralnu i često protupravnu privatizaciju i pretvorbu, oni su razorili hrvatsko gospodarstvo i usmjerili ga u skladu sa svojim interesima, a na očitu štetu općeg dobra i svih ostalih hrvatskih građana. Oni su uveli najsiroviji kapitalizam, rasprodali ispod svake cijene velike hrvatske proizvodne i ekonomske vrijednosti.. Oni i dalje žele Hrvatsku slabu, na koljenima, oni pužu pred međunarodnim silama ...'' piše glavni urednik Glasa Koncila. (Večetnji list, 11. 08. 2010)

Čim je iz tiska izišao Glas Koncila s objavljenim komentarom glavnog urednika mons Milkenića, odmah je medija u Hrvatskoj proglasio ''opsadno stanje'' u državi! Naime, upozorili su građane o opasnosti koja prijeti od Crkve u Hrvata, Vatikana, hrvatskih nacionalista (oni kažu: ustaša!), pojedinih biskupa i svećenika. Što ukazuje da je skinuta maska s lica političkih licemjera  s Pantovčaka i Markovog Trga. Točka!

Što je najzanimljivije, svi kritični tekstovi na GK, koji su objavljeni u tisku, na portalima i komentari na televiziji i na radiju, kao da je pisala jedna ruka, samo se razlikuju face i dekoracije koje krase njihove osvrte.  Konačno će hrvatski vjernici i rodoljubi moći prepoznati bezvjernike/ce koji dijele lekcije o vjeri, moralu i domoljublju u Hrvatskoj. Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima (tekstovima). (Mat. 7, 20)

Očevidno je također kako u Republici Hrvatskoj hrvatsko svećenstvo nije politički osposobljeno razmišljati kada je riječ o organiziranju Crkve u obrani za vjere i za  naroda. ''Reklo bi se da su Hrvati većinski katolički narod - ali nikad nisu bili, kako se to kaže, klerikalci. Bez svećenika ne mogu biti, ali nisu navikli svećenike politički slijediti. Niti su ih svećenici navikli politički voditi.'' (Ž.Kustić, Jutarnji.hr, 19. 07. 2010.) 

Koliko su god  mons Miklenić tvrdnje bile istinite o državnoj vrhušci, načinu njihovog komunističkog i antihrvatskog vođenja politike, ponudio je lošu soluciju za njihovo uklanjanja s vlasti. Doduše, on ne sugerira nikakav drastičan pothvat, radikalnije akcije, nego poziva hrvatske građane da se ''masovno uključe ovog časa u male stranke i dadu doprinos da na budućim izborima pobjede državotvorne stranke i političari.''  

Najveći problem u Republici Hrvatskoj, gledano s političkog i organizacijskog stajališta, baš jest u tome da ima previše malih stranaka, koje su mahom svrha sami sebi, te stoga dvije stranke, istog ideološkog smjera  (HDZ i SDP), ucjenjuju male stranke u stvaranju koalicije i održavanju vlasti u državi. Naime, u RH je registrirano 113 političkih stranaka: 35 s hrvatskim predznakom, 8 s demokratskim, jedna s domovinskim i jedna s kršćanskim, a ostale su pokrajinske ili manjinske.

Male stranke nemaju nikakve perspektive u Hrvatskoj, pa bile one najhrvatskije ili najdržavotvornije, jer mogućnosti njihovoga udruživanja na zajedničkoj političkoj platformi je jednostavno imaginarna. Isto tako i ''Opće stranke'' nemaju nikakvog izgleda za preuzimanje vlasti, jer u svojim programima ''sveopćeg'' gube definiciju političke doktrine te slične su folklorni skupinu.

Alea iacta est - kocka je pala!

Gornje riječi se izgovaraju kod donošenja sudbonosnih, važnih odluka, a pripisuju se  Juliju Cezaru, da ih je izgovorio prelazeći rijeku Rubikon i započinjući time građanski rat.

Ne bismo mogli reći, da je mons Ivana Miklenića proglašenje političkog establišmenta antidržavni i antihrvatski - odnosno s ''bačenom kockom'' objavio deklaraciju o početak ''građanskog rata'' u Hrvatskoj. Ali, sigurno je početak usmjerivanja hrvatskog naroda u pravcu oslobođenja od komunističkih natruha, bezbožja i izdaje, što je dovelo Hrvatsku u moralnu, gospodarsku, i svaku drugu krizu.

Posao je veoma zamašan da bi ga mogle obaviti male stranke, odnosno na popisu političkih stranaka u Hrvatskoj nema niti jedne stranke, niti koalicije stranaka, koje bi bile u stanju izvesti Hrvatsku iz sadašnje moralno i gospodarski bankrotirane situacije.

Ne možemo sugerirati ni stvaranje ''Kršćanske demokratske stranke'', jer za takvu koncepciju u Hrvatskoj nije nikad bilo sluha, kao kod drugih naroda s kršćanskom većinom pučanstva. Ali, s druge strane, Crkva u Hrvata je bila ne samo duhovno utočište vjernika nego i rasadnik hrvatskog patriotizma. Naime, da nismo imali crkve s hrvatskim dušobrižništvom u emigraciji, odnosno u dijaspori, vjerojatno danas ne bismo imali tolike brojne hrvatske zajednice u iseljeništvu, koje su materijalna i moralna snaga hrvatskog naroda.

Stoga, Crkva u Hrvatskoj mora uzeti odgovornost, postaviti jasne odrednice hrvatskom vjerniku i hrvatskom čovjeku gdje će se i kako postaviti u borbi za vlastiti opstanak, vjersku slobodu i nacionalnu opstojnost. Crkva ima snagu, materijalnu mogućnost i kvalitetnu ljudsku i kršćansku inteligenciju. Crkva također ima najrašireniju mrežu za komunikacije s pukom, ne samo za vrijeme nedjeljnog misnog slavlja, nego općenito na vjerskim okupljanjima u velikim svetištima, ali nije racionalizirala tiskovnu djelatnost niti televizijske mogućnosti, što je veliki propust.

Naime, Crkva u Hrvata trebala bi imati svoj dnevnik s milijunskom nakladom, svoj televizijski kanal, kako bi mogla ne samo informirati narod o zbivanjima u crkvi, domovini i svijetu, nego i upućivati narod,  ukazivati na zablude, zlobu i raspuštenost društva u kojem je nemoral postao novi trend ''kulturnog'' ophođenja. Dosta je bilo šutnje. ''Let's make 2010 the year the silent majority is heard and we restore God as the foundation of our families and institutions.'' (Andy Rooney, CBS, 11.08. 2010.)

Mnogi su uvjereni da je vrijeme općenarodnog pokreta stvar prošlosti. Nacionalni pokreti, koji se nisu profilirali u političke stranke izgubili su svoju svrhovitost. Ali, nikad nije prošlo vrijeme za nacionalno osvješćivanje, a ono se tek može postići ako se u ljudima probudi osjećaj patriotizma, domoljublja i rodoljublja. Crkva ima obvezu i dužnost u  osmišljavanju patriotizam, ili Pokreta za patriotizam, jer to nije politička struktura, za koju bi mogli biti opruženi, nego duhovna, obiteljska, rodoljubna, domoljubna  i nacionalna  prijeka potreba.

''Stoga goruća poruka upućena Crkvi nije da bi se ona trebala manje baviti politikom u smislu upozoravanja na ono što je u politici suprotno kršćanskoj poruci, nego da ona u tom smislu mora igrati u društvu važniju ulogu nego što to čini danas. Od nje se očekuje obrana kršćanske vrijednosti u političkom, društvenom i gospodarskom životu zemlje.'' (B. Lukšić, hakave.org, 28. 07. 2007.)

 Papa Ivan Pavao II. bio je spreman stati na čelo svoga poljskog naroda u borbi za nacionalnu slobodi i neovisnost. Hrvatski narod očekuje istu takvu odlučnost od svojih vjerskih poglavara, jer hrvatski čovjek čini jednu cjelinu - Božje biće: ujedno je član Crkve i član društva. Dočim, nevjernici (ateisti i agnostici) ne mogu biti iskreni patrioti, nego su licemjeri koji se pretvaraju u rodoljube. A bezbožnici će zbog svojih misli biti primjerno kažnjeni, jer su prezreli pravednike i otpali od Gospodina. (Knjiga Mudrosti, 3, 10)      

Ostala je još samo jedna bitka, jedan rat, gdje hrvatski narod ne smije izgubiti, jer to bi bila ubitačna kršćanska i definitivno nacionalna pogibao. Patriae primos dememos amores - Prvu ljubav dugujemo domovini!