Oni nas gađaju, oni pucaju na nas

Citirajući slučajeve Partizana, utakmica hrvatske reprezentacije, pa sve do zadnjeg slučaja sa Željom, nekakav samoprozvani sportsko politički analitičar, argumentira svoju tezu Mostara, posebno onog pod Bijelim Brijegom, kao paradigme problema navijačkog huliganizma, obojenog u nacionalne boje. Uzalud je ulaziti u rasprave sa ljudima i nuditi protuargumentacije, ali zanimljivo je pozabaviti se malo paradigmama u BiH, jer nema veće paradigme općeg stanja u BiH od bh nogometa.

Imamo Nogometni Savez BiH, sa svim pravilnicima, statutom, organima, i dr., ali nametnuti Komitet za normalizaciju odlučuje o svemu. Jednako kao što imamo u državi državni Parlament, Federalni, županijske skupštine, milijun ministara, premijera, i dr., ali o svemu odlučuje drug Inzko i OHR. Imamo reprezentaciju od koje se umjetno stvara mit. Kad Džeko povalja konobare iz Lihtenštajna, komentator usiljeno viče k'o da je povaljao Puyola i Piquea. Tko ne navija, nacionalista, fašista, secesionist i dr. Ona je dogma!

Tako se i od BiH umjetno stvara mit tzv. građanske države. Tko je „građanin" on je dobar, po volji, „naš", tkogod se usudi denominirati nacionalnim prefiksom stigmatiziran je kao fašista, protivnik BiH, secesionist, nacionalista, šovinista, itd. Građani znaju šta je za te fašiste bolje, pa im biraju predstavnike. Da bi popunili kvotu hrvatstva uvijek može poslužiti neki obrambeni igrač ili defanzivni vezni, kao što su poslužili Budimiri, zubari, mesari i slični.

Antipatije prema „Mostaru pod Bijelim Brijegom" su također paradigmatski simptomatične. „Mostar pod Bijelim Brijegom" je HŠK Zrinjski, čije ime se u 99% natpisa piše kao NK Zrinjski. U istoj mjeri u kojoj je „građanskoj" javnosti antipatičan svatko onaj koji glasno demistificira fundamentalizam te građanštine, toliko je građansko nogometna javnost alergična na HŠK Zrinjski, radi ovog „H" prefiksa. Radi toga je HŠK Zrinjski postao, na žalost, jedina paradigma i simbol hrvatskog čovjeka u BiH. Ne radi se tu o Hrvatu koji na pozornici priča o legitimnosti, opstojnosti, ugroženosti, i sl., a van pozornice kupuje auta od pola milijuna KM, gradi dvorce i vile po Hercegovini, itd. Radi se baš o onom običnom čovjeku koji živi dan za dan i nekim čudom preživljava, unatoč svemu.

Taj obični čovjek 20 godina nakon pada komunizma kaže na glas da je Hrvat, biva stigmatiziran i jer on mora biti „bosanac katolik". Zato je HŠK Zrinjski NK Zrinjski. U Srednjoj Bosni se pojedinci pobunili nedavno radi barjaka hrvatskoga naroda u svatovima, jer je, kako kažu, zločinačka. Navijačima je zabranjeno unositi tu zastavu na bilo kojem stadionu u BiH. Naravno, osim u slučajevima kada se unosi da bi ju se zapalilo na tribinama, kao što je to bio slučaj na Grbavici, gdje inače „srdačno i u duhu sportskog navijanja" dočekuju goste. S druge strane, bijeli „čaršaf" sa ljiljanima u sredini i/ili zastava Saudijske Arabije nisu toliki problem. Njih na stadionu smije biti bez problema.

Navijači HŠK Zrinjskog su huligani, navijači FK Željezničara su...navijači. „Huligane" HŠK Zrinjskoga se u Sarajevu dočeka sa specijalcima u punoj opremi i pri prvom verbalnom incidentu ih se izdegeneči. „Navijačima" Želje se organizira doček i osigura „razgledanje" grada. Usput im se omogući uzimanje kojeg „suvenira", omogući im se slikanje ispred „suvenirnice", a onda im se osigura nesmetan povratak doma. U povratku, u građanskom duhu, posjete franjevačku crkvu ispred koje urlajući spominju vjeru i rodbinu svojih domaćina. Zamislite da su se navijači HŠK Zrinjskoga u Sarajevu zaustavili ispred jedne od džamija i njih stotinjak urla, psuje vjeru i spominju hodžinu majku. Digla bi se i Donja, i Gornja, i Srednja Maoča, Nerin Dizdar iz Stoca, praćen kamerama FTV-a, bi doletio u Batmanovom odijelu, a pokret „Dosta" bi uskrsnuo k'o Fenix i izbavio Mevlida da ih povede u obranu države za građanina.

Ono što je HŠK Zrinjskoga baš čini pravom paradigmom običnog Hrvata jeste i odnos nacionalnih dušobrižnika. Stožerni dušobrižnici, koji inače smatraju HŠK Zrinjski svojom svojinom, mada u HŠK Zrinjski ulažu vrlo malo svoga (dovoljno je vidjeti koliko grad i županije financijski sudjeluju u radu kluba). Kada HŠK Zrinjski pobjeđuje, u prvoj su liniji za uslikati se, kada gube, u prvoj liniji da kude i žugaju. S druge strane, oni „nestožerni" što se uhljebiše po javnim poduzećima, ne žele uopće čuti o financijskom sudjelovanju u radu HŠK Zrinjskoga, radi tobožnjeg njegovog „stožernog DNA", dok s druge strane obilato financiraju klubove iz ZHŽ-a, koji su toliko „stožerni", da „stožerniji" ne mogu biti.

Nisu samo javne tvrtke takve, nego ih ima i mnogo privatnih čiji se vlasnici busaju u svoja nacionalna prsa, a ne žele doprinijeti radu kluba, da se ne bi zamjerili nekome, osobito sarajevskoj čaršiji, koju širokogrudno financiraju. Kukavice i licemjeri!!! HŠK Zrinjski je jedini simbol hrvatstva kojeg baš ta politika nije uništila. I neće ga uništiti! Baš kao što našeg čovjeka ne mogu uništiti, unatoč ubijanju u pojam, on uvijek nadjača i na kraju ispadne pobjednik. Mogu zabranjivati njegovo ime, brisati prefiks, udarati pendrekom po njegovom licu, on uvijek nađe način kako se oduprijeti.

Vjerojatno je HŠK Zrinjski jedini klub kojeg kad su domaće utakmice u pitanju, ne brine zbog odluke o zabrani dolaska gostujućih navijača, jer oni ionako imaju pune tribine. Ove sezone, domaće utakmice HŠK Zrinjskoga su najposjećenije ne samo u Premijer ligi, nego po nekim procjenama i u regiji. Prosjek recimo u Hrvatskoj je 3115 ljudi po utakmici, HŠK Zrinjski je ove godine imao u tri domaće utakmice više od 4000 ljudi po utakmici. Kako ne bi onda bio trn u oku, zajedno sa Mostarom?!

Baš zato što od ta istinska multikulturalna BiH, od koje se umjetno želi stvoriti mit, jedino živi baš u Mostaru, Hercegovini i „pod Bijelim Brijegom", unatoč „H" prefiksu. Podaci federalnog i državnog ministarstva izbjeglica i raseljenih govori da je procent povratka manjinskih naroda na prijeratna ognjišta daleko najveći u županijama sa hrvatskom većinom. Od svih gradova u BiH jedino je Mostar, inače za „građane" grad slučaj, uistinu multietnički grad. Recimo jedno Sarajevo, koje eto nije grad slučaj, ne može ni biti grad slučaj jer je praktično monoetnično. U redovima HŠK Zrinjskoga među boljima u derbiju protiv Želje na terenu su bili vratar Adnan Hadžić i Vučina Šćepanović. Njih dvojicu, podjednako kao i ostalima, cijeli stadion iz sveg grla pjevao nakon utakmice.

Tu leži problem! Nipošto se ne smije govoriti o međunacionalnoj komplementarnosti i suživotu koji je u Mostaru na djelu, nego samo o sukobima. Mora se potpirivati plamen kaosa, u protivnom, ne daj Bože, kao što se u Mostaru živi zajedno, morat će se živjeti i u Sarajevu, Zenici, Tuzli i dr. Evo im jedna za kraj:

supersajt.info