Nino Raspudić: WC na odmorištu 
Mosor pretvoriti u muzej

Simbolički vrhunac moralne krize hrvatskoga društva dostignut je u cjeniku gradnje dvaju zahoda na odmorištu Mosor, za koje smo prošlog tjedna doznali da smo ih preko HAC-a platili 3,5 milijuna kuna. Unatoč tome što malverzacije oko najpoznatijeg zahoda u Hrvatskoj, koji je zasjenio čak i slavne dubrovačke i zagrebačke prethodnike, predstavljaju kap u moru pronevjerenog javnog novca i premda je tri i pol milijuna kuna zanemarivo u usporedbi s onim što se zamračilo izmjenom trase ili čudnim zemljanim radovima na istoj dionici, WC je simbolički važan jer je široj javnosti na najočitiji način pokazao do koje je razine došla lopovska bahatost.

Ako prosječan građanin i može progutati da nekakva denivelacija, vijadukt ili tunel košta koji milijun više ili manje, nitko mu ne može objasniti zašto običan držač za toaletni papir država nekome plaća tri i pol tisuće kuna, kad svatko u prvom susjedstvu može naći dobar od nehrđajućeg čelika za sedamdesetak kuna. O školjci (bez daske!) plaćenoj s javnih 4928 kuna ili običnoj, a ne dubajskoj sapunjari od 2048 kuna da i ne govorimo. Korupcije ima svugdje u svijetu, pa i u Japanu ili Finskoj. Ali kvantitativne razlike u konačnici čine kvalitativnu razliku jer nije isto hoće li siva zona cijene napuhati za deset, dvadeset ili tisuću posto, kao u slučaju pojedinih stavki famoznog WC-a.

Ovaj primjer pokazuje da je bahatost proizašla iz sigurnosti u političko pokriće dosegnula tu razinu da su se cijene mogle mirne duše udeseterostručiti. Što bi tek bilo da globalna kriza nije ubrzala raspadanje trule hobotnice i da je ovakav progresivan rast korupcijske bahatosti nastavljen još koju godinu? Bi li 2013. za školjku na odmorištu između Ploča i Dubrovnika država nekome platila 50.000 kuna?

Ministar Kalmeta tvrdi kako za malverzacije pri gradnji dionice Dugopolje - Ravča nije odgovoran jer ne može znati sve što mu se događa u ministarstvu. Nitko od njega nije ni očekivao da bude upućen u posljednju sitnicu u najdaljoj ingerenciji njegova ministarstva, ali je morao uvidjeti da su mu se u sklopu najveće investicije u resoru, prema svemu sudeći, zamračile stotine milijuna kuna.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Je li moguće da nitko na svijetu nije imao interesa ponuditi komad lima koji u tunelu označava put za nuždu i za lipu jeftinije od na kraju ugovorene i javnim sredstvima isplaćene 2374 kune?

Na koncu, što sa zlatnim WC-om? Ako profunkcionira kao običan zahod, svaki budući pogled na njega u građanima će produljivati frustraciju. Jedini način nacionalne katarze bila bi njegova prenamjena. Možda bi ga trebalo proglasiti zaštićenim spomenikom kulture ili muzejem. I drugi su narodi od svojih nekadašnjih bruka napravili dobar posao. Ako u Veneciji, primjerice, danas kao atrakciju pokazuju jezivu drevnu tamnicu I piombi, a kuće velikih povijesnih zlikovaca po cijelom su svijetu pretvorene u muzeje, zašto ne bismo i mi pokazivali „zlatni WC" kao spomenik najgore faze društvene korupcije?

Turisti bi spomenik mogli razgledati, ali i uporabiti, naravno, po cijeni razmjernoj njegovoj vrijednosti, što znači deset puta skuplje od običnog, nespomeničkog WC-a, nakon čega bi dobili potvrdu da su učinkovito posjetili taj interaktivni muzej/spomenik korupciji. Valjalo bi, po uzoru na SAD, uvesti i društveno koristan rad kao dio kazne za osuđenike za korupciju, pri čemu bi za izravno odgovorne najbolji bio rad na naplati u navedenom WC-u/muzeju. Ako stvar krene, možda bi „zlatko" nakon nekoliko godina ne samo isplatio astronomske cijene svoje gradnje već i funkcionirao u plusu. Još kad bi se za zaštitu tog spomenika mogla dobiti sredstva iz kakvog pristupnog fonda, gdje bi nam bio kraj...

Nino Raspudić