Nino Raspudić: Tuđa kost ne boli, pogotovo pod zemljom

Da nije riječ o ljudskim životima, bilo bi zabavno pratiti akrobacije kojima se utječu pojedini komentatori pokušavajući uvjeriti javnost u nepotrebnost, štoviše štetnost otvaranja grobišta iz 1945., identificiranja žrtava pobijenih bez suda te naročito kaznenog progona još živih krivaca.

Monstruozni izostanak elementarnog ljudskog suosjećanja, upadljiva nedosljednost u odnosu na vlastite stavove o pitanju zločina iz Domovinskog rata te plitkost ponuđenih argumenta zapanjujući su.

Prva skupina "argumenata" govori da je 1945. već davna prošlost, a da su preživjeli osumnjičenici u dubokoj starosti. Nekoliko novinskih tekstova zadnjih dana provodi dobnu diskriminaciju neukusno se sprdajući s ljudima u poznim godinama - šegači se o prostatama, pelenama za inkontinenciju i sl. u providnom pokušaju da se stvar "gurne pod tepih". Ostavivši po strani pravnu činjenicu da ratni zločin ne zastarijeva te da su brojni svjedoci i indirektne žrtve tih zločina još uvijek živi, postavlja se pitanje u kojim godinama ljudi prestaju biti odgovorni za svoje prijašnje postupke? Jesu li to godine odlaska u mirovinu, osamdeset, devedeset, sto? Koliko star i nemoćan treba biti čovjek da bi ga prestali gnjaviti sudovima i pustili da umre na miru? Koliko je samaritanaca koji se danas koriste argumentom poznih godina svojedobno pokazalo isti pijetet npr. prema Janku Bobetku?

Neki i ogavno računaju koliko bi to koštalo, pa na temelju pretpostavljenog broja od 90 tisuća ubijenih dolaze do zaključka da bi troškovi ekshumacije i identifikacije iznosili više od sto milijuna eura. Cijena koju je Real platio za Cristiana Ronalda naprosto im je prevelika za identifikaciju i dostojan pokop cijelog jednog grada mrtvih.

Na istoj razini pseudoekonomske argumentacije je i mit kako su, u vrijeme ekonomske krize, sve druge rasprave puko mazanje očiju javnosti. A tko to kaže? Kolumnisti-ekonomisti koji su godinama isključivo posvećeni temama poboljšanja životnog standarda? Ne, već dežurni moralizatori koji uglavnom govore o bližim i daljim zločinima i žrtvama, ali onima koji su njima po volji. Vrhunac je šokantna usporedba otkopavanja grobišta s kopanjem po kontejnerima čime se žrtve, nacistički hladno, indirektno uspoređuju sa smećem.

Četvrti tip argumenata dovodi u pitanje motiv istrage ističući kako je ona u funkciji predizborne kampanje. No kada bi se onda smjele voditi istrage po prijavama za masovna ubojstva? Najmanje dvije godine prije redovnih izbora? Ili još više? Apsurdnost ovog argumenta je da se istrage pokreću u vrijeme HDZ-ove vlasti, a kao osumnjičenici se spominju osnivači HDZ-a. Manolić je devedesetih bio potpredsjednik HDZ-a, predsjednik Vlade, Županijskog doma Sabora, šef obavještajnih službi, a Boljkovac ministar unutarnjih poslova. Njihov eventualni kazneni progon prije bi bio "zicer" za oporbenu kampanju. Apsurd današnje Hrvatske je da bi isti Manolić i Boljkovac bez problema mogli biti suđeni za "zločinački pothvat" s početka devedesetih, ali je problem ako ih se tereti za ubojstva iz 1945. Pokorno slušamo svaki mig iz EU, ali ne i Rezoluciju 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka te Rezoluciju 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava.

Sa strahopoštovanjem se prenosi petljanje europarlamentarca u kadrovsku i programsku politiku na HTV-u, ali baš nas briga što Hannes Swoboda naglašava kako "U EU želimo da se za sve ratne i poratne zločine utvrde počinitelji te da ih se kazneno progoni".

Pravo pitanje nije zašto se ova tema načinje sada, već zašto je bila poklopljena u zadnjih dvadeset godina? Nakon 1990. došlo je do nacionalne emancipacije, ali ne i do demokratizacije društva i javnosti. Ostao je totalitarni impuls, vjerojatno presudno zahvaljujući ljudima iz starih struktura moći, koji su se, iz straha da im računi ne dođu na naplatu, preko noći prebacili na nacionalni kolosijek. Riječima filozofa Uge Vlaisavljevića - dogodio nam se etnonacionalizam kao zadnji stadij razvoja socijalizma. No kosturi iz ormara, točnije iz zemlje kad-tad izvire...

Nino Raspudić