Nino Raspudić: Spašavaj se tko može

Početak rata s Iranom sve više se nameće kao pitanje dana. Europska unija prolazi kroz duboku, ne samo ekonomsku krizu. Hrvatska diže PDV na 25%, a to je smo početak pred veliko „stezanje remena". Nije slučajno da je paradigmatski prizor takvog vremena broda koji tone, slika koja nas danima zasipa iz novina i s ekrana.

Hegelova teza kako se povijest ponavlja, s tim da se prvi put odvija kao tragedija, a drugi put kao farsa, najbolje se vidi na primjeru nesreće kruzera Costa Concordia, koji se prije dva tjedna neslavno nasukao uz obalu Tirenskog mora. Silna količina vijesti koju su svjetski pa i naši mediji prenosili o nesretnom kruzeru nije bila rezultat samo potrebe za ispunjavanjem medijskog prostora, već očito i interesa javnosti, jer je nesreća golemog broda na većinu ljudi djeluje fascinantno. Ima u njoj nečega fatalnog, mitskog pa se slika Titanika kao simbola kraha iluzija jedne civilizacije odmah spontano nametnula. Brod je, do pojave aviona, bio najmoćniji i najelegantniji vid čovjekovog trijumfa nad prirodom. Sredstvo uz čiju se pomoć čovjek po sebi neprirodnom elementu kao što je voda mogao brzo i pouzdano kretati. Izum kojim je uspio „uzjahati tigra". Razvoj tehnologije, novih materijala, satelitske navigacije i svih mogućih komunikacijskih veza učinila je plovidbu minimalno rizičnom. Nema više Odiseja koji ovise o svakom hiru vjetra niti kolumbovskih putovanja u nepoznato. Sve je premjereno, mapirano, izračunato.Čovjek, zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, osim u slučajevima iznimno jakog nevremena, ne ovisi više o hirovima prirode i mora,. Ali to ga nažalost nije spasilo od vlastitog idiotizma, što potvrđuje primjer Coste Concordije koja se nasukala po mirnom vremenu.

Fascinantna je spoznaja da čovjek može sagraditi brod dugačak 290 i širok 35 metara koji vozi pet tisuća ljudi, ali i s druge strane da je civilizacija koja je došla do takvog postignuća istovremeno spala i na tu granu da takvim super-brodom upravlja nemoralni, a očito i neinteligentni kapetan Francesco Schettino, koji prvi bježi s broda koji tone. Nakon što je otkriven nemušto se branio kako je slučajno upao u čamac, a potom kao je otišao s broda kako bi koordinirao spašavanje, što je djelovalo još manje uvjerljivo.

Slučaj kapetana Schettina dodatno pobuđuje opravdanu sumnju da danas svijetom uglavnom upravljaju idioti. Došlo je do totalne dekadencije vladajuće klase, pa elita više nije dobar naziv za tu skupinu kormilara sudbinom svijeta. Kamo sreće da svijetom upravljaju neki superinteligentni zli umovi, kako tvrde teoretičari zavjere. Jer kad bi bilo tako da netko drži sve glavne konce i upravlja svijetom mogli bismo gajiti i iluziju da se iz njih možemo iščupati ili ih barem drugačije usmjeriti. Ovako mi se sve uvjerljivijom čini teza da je brod bez kapetana, da je svijet ostao bez ikakve vrijednosne hijerarhije i da se zapadna civilizacija nasumično kotrlja u propast.

Fascinacija Titanikom posljedica je te slutnje o propasti vlastite civilizacije. Brod nad brodovima tone 1912., u isto vrijeme kada Oswald Spengler piše djelo „Propast Zapada". Titanik se često navodi kao simbolički krah ideje o beskonačnom progresu čovječanstva. Prosvjetiteljsku vjeru u progres čiji je optimizam dodatno ojačao znanstveni i tehnološki napredak tijekom 19. i početkom 20. stoljeća kada je prevladavalo uvjerenje kako čovjek može u potpunosti spoznati i ovladati prirodom, ali i samim sobom, te potpuno racionalno i pravedno urediti društvo. Tada je bilo samorazumljivo očekivati da će svaki budući dan biti sve bolji, a svijet savršeniji i sretniji. Propast Titanika je prvi veliki simbolički udar toj naivnoj ideji progresa. Dvije godine nakon potonuća Titanika uslijedio je Prvi svjetski rat, nedugo zatim i Drugi, strahote komunizma, fašizma i nacizma, Auschwitz i Hiroshima, Černobil i Aids, terorizam i ekološke katastrofe... Danas više ne živimo u optimističnom svijetu. Naprotiv, većina ljudi je uvjerena da će život njihove djece biti teži od onog kojeg su sami proživjeli.

Nasukavanje Costa Concordije, bez pretjerivanja se može nazvati farsom u odnosu na tragediju Titanika. Titanik, inače manji od Concordije, 1912. beznadno tone u hladnoj noći u dalekim oceanskim prostranstvima. Preko tisuću i pol putnika i članova posade pogiba. Kapetan časno do kraja ostaje na brodu. Nakon što su brod progutale oceanske dubine on je doslovno nestao. Njegova olupina pod morem biti će otkrivena tek 1985.

Za razliku od Titanika nesreća Coste Concordie u sebi ne nosi ništa tragično ni poetično. Brod se nasukao uz obalu, krivnjom zapovjednika koji su skrenuli s kursa kako bi mahali ljudima na obali, kao da se radi o ribarskoj barci. Brod čak nije ni potonuo, već se samo nakeljio na bok, kao izvrnuta igračka. Nadalje, kapetan talijanskog megakruzera nije tragična figura, već moralna ništica bez mrve mornarske časti. Prvi bježi s broda, zajedno s većinom posade. Broj žrtava je srećom pedesetorostruko manji nego na Titaniku, iako je na Concordiji bilo dvostruko više ljudi. Ovaj postmoderni brodolom i svojim uzrocima i posljedicama više djeluje kao parodija brodoloma, ali utoliko je još jeziviji kao upozorenje tko danas upravlja velikim strukturama i ljudskim životima. Kad vidimo intelektualnu i moralnu razinu kapetana Schettina koji rukovodi tolikim brodom i manjim gradom koji polovi na njemu, kako se ne zapitati je li neko poput Schettino upravlja i nuklearnom podmornicom, važnim ministarstvom pa možda čak i nekim državama. Civilizaciji u kojoj mediokriteti, pa čak i oni ispod tog ranga, zauzimaju važne i odgovorne funkcije, ne piše se dobro. Bojim se da ćemo se uskoro, kako se budemo sve češće i na svim razinama suočavali s posljedicama djelovanja nesposobnih bezveznjaka, zaželjeti čak i nekadašnjih zlih mahera. A iz pozicije sramotne i besperspektivne nasukanosti, čak i častan brodolom starog tipa činit će se manjim zlom.

Nino Raspudić