Nino Raspudić: Prosvjednici na godišnjem

Nino Raspudić: Prosvjednici na godišnjem

Na kraju, kada se oljušte sve političke, politikantske, egotriperske i druge naslage oko ovog slučaja, ostaje nepobitna činjenica: zagrebačka gradska vlast u pogledu Horvatinčićeva projekta nije dovoljno štitila javni interes. Pozitivno je što će se investirati u gradsko središte, što će polumrtav stambeni blok preurediti ugledni europski arhitekt, divno je što će se otvoriti nova radna mjesta i što ćemo dobiti H&M.

No iz svega toga ne proizlazi da je grad trebao darovati privatniku dvjesto deset metara četvornih javne površine u Varšavskoj bez kompenzacije. Pobornici projekta često ističu kako se i u arhitektonski mnogo važnijem središtu Beča rade slične interpolacije, garaže i rampe, ali ne kažu je li ikome od investitora grad Beč darovao ijedan kvadrat javne površine.

To je čvrsta jezgra problema i šteta je što se prosvjed nije usredotočio na nju, nego je lutao od patetične obrane arhitektonski ni po čemu posebno vrijedna stambenog bloka i cmizdrenja nad navodnom Vidrićevom rodnom kućom, kao da je bit odnosa prema pjesniku idolopoklonstvo spram mjesta na kojem je fizički izvirio na svijet, pa sve do prošlotjedna vezivanja crvenih vrpca i neumjesna vrijeđanja policajaca i države kao da je bila riječ o tienanmenovskom mučeništvu.

Trenutak u kojem je vjerodostojnost prosvjeda visjela o koncu zbio se prije nekoliko mjeseci kad se išlo protestirati Bandiću, ali se preskočio gradski SDP. Ali ovog su ljeta adresati prosvjeda bili uravnoteženi, dobrim dijelom zahvaljujući i besramnu pokušaju gradskih SDP-ovih čelnika da se pridruže protivnicima projekta koji su sami izglasali. No i dalje ostaje nejasno zašto vođe prosvjeda više energije troše na dokrajčivanje politički mrtvog Bandića, umjesto na bit stvari – dvjesto deset javnih kvadrata koji se daruju bez kompenzacije.

U tom lutanju i neusredotočenosti treba tražiti dio razloga zašto je na vrhuncu prosvjeda samo sto pedeset ljudi sjelo na vruć asfalt, a ne njih petnaest ili sto pedeset tisuća, što u marice ne bi uspjela potrpati ni pekinška policija. Ako je bitka za Varšavsku izgubljena, kao što se čini da jest, dugoročna borba za javni interes poslije ovog slučaja ipak je na dobitku. Nakon svega što se dogodilo teško će se bilo gdje u Hrvatskoj lokalne vlasti i poduzetnici olako odlučiti na slično muljanje. Sjena prosvjeda iz Varšavske automatski će se nadviti nad slične primisli.

Čak i ako su, kako su ih protivnici optuživali, sve ovo radili iz politikantskih motiva u službi Kregara, HNS-a ili frakcije SDP-a, čak i ako dogodine spazimo Celakoskog kako krišom kupuje u H&M-u na Cvjetnom, prosvjednicima se ne može osporiti rezultat promjene horizonta očekivanja lokalnih moćnika i senzibiliziranja javnosti za ovakve probleme. Na vrhuncu boja Horvatinčić je preko providnih medijskih kurira gradio sliku sebe kao pravednika koji gradi, zapošljava, čak i dovodi H&M, čime je dobrom dijelu Zagrepčana koji godinama odlaze u austrijski Graz kupiti povoljnu i dobro dizajniranu odjeću, lukavo udario u bolnu žicu.

Prikazivao se kao predstavnik najbolje strane kapitalizma, koju utjelovljuju simboli kao što su H&M ili Ikea, svima pristupačna privlačna i solidna roba. Sve što je govorio zvučalo je lijepo, no ako je istina da u kapitalizmu nema besplatna ručka, onda ne bi trebalo biti ni 210 besplatnih kvadrata.

Ono što se konkretno moglo i trebalo tražiti jest da investitor, kao kompenzaciju za rampu u Varšavskoj, dadne gradu barem jednako velik trak svog zemljišta u istom bloku, za proširenje pješačke zone. No očito se htjelo nešto više. Što točno, možda doznamo već na jesen, čim se revolucionari vrate s godišnjeg.

Nino Raspudić / blog.vecernji.hr/nino-raspudic/