Nino Raspudić: Promicanje asketizma kao bit Čačićeve gospodarske politike

Dakle, smanjiti broj impulsa i malo manje pričati i imat ćemo 40 kuna za struju. Jedno je egzistencija, a drugo je razgovor na telefon", vizionarska je izjava Prvog potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva Ratimira Čačića izrečena na svečanosti certificiranja varaždinske Gradske tržnice prošlog tjedna. Čačićeva tvrdnja podigla je priličnu prašinu u javnosti, ali uglavnom iz sporednih razloga, dok je ono bitno što se dalo iščitati iz ove neformalne izjave, date u opuštenoj atmosferi, ostalo neprimijećeno.

Piše: Nino Raspudić/komentar.hr

Žutilom i crnilom anestezirana javnost lovi se za pikantne, sporedne detalje. Oni su joj, za razliku od apstraktnih milijuna eura, dostupni i zamislivi kao plafon unutar svijeta vlastitog iskustva. Dnevnik Nove TV, izvještavajući o suđenju Sanaderu prošlog tjedna, ne govori o milijunima eura o kojima se tog dana govorilo u sudnici već se fokusira na to da su se Sanaderu na stranački crni račun iz Italije dostavljala četiri skupa odijela godišnje. Ispada kako je činjenica da je državni premijer sebi svako tri mjeseca priuštio novo odijelo veći problem od toga što je osumnjičen da je maznuo desetine milijuna eura u više afera...

Još je plastičniji primjer poduzetnika Stjepana Fiolića optuženog da je sa Sanaderom i ekipom sudjelovao u muljaži kojom je državni proračun oštećen za 26 milijuna kuna. Sva ti milijuni ostaju u drugom planu zasjenjeni vrištećom vijesti s naslovnica kako je Fiolić, između ostalog, priznao da je bivšem ministru Šukeru svaki tjedan nosio dvadeset kila teletine. Prosječnom čitatelju novina kojem je pikanterija od tjednom paketu mesine važnija od 26 milijuna državnog, dakle i njegovog, novca, očito su nepovratno poremećeni kriteriji. 26 milijuna kuna je tristo tona teletine, za što bi kapitalcu poput Šukera, da je sam jede kilo dnevno, trebalo preko osamsto godina...

Čačićev zadnji biser su napadali argumentirajući kako će većini struja poskupjeti puno više od četrdeset kuna te kako veliki broj kućanstava, pogotovo umirovljeničkih, ne troši toliko na mobitel. Ali u svemu tome je nebitno je li Čačićeva računica o uštedi za struju na mobitelu točna. Zastrašujuće je da se on uopće upustio u takvu kalkulaciju osobnom, privatnom potrošnjom građana zemlje za koju tako ponosno tvrde da je jednom nogom veću EU. Što Čačića briga koliko trošimo na mobitel? Nije nam roditelj, a nismo ni u konc-logoru, već u zemlji barem formalno slobodnih ljudi koji imaju pravo sami raspolagati svojim novcem na (također, barem formalno) slobodnom tržištu. HEP je javno poduzeće, koje je najveći monopolist u državi. Struja je, dakle, stvar od javnog interesa, pa odluke o njenoj cijeni se formiraju polazeći od ekonomskih, ali i socijalnih kriterija. Poskupljenje struje je legitimno braniti ekonomskim argumentima, koji mogu biti više ili manje uvjerljivi, ali je nedopustivo predstavljati odluku o poskupljenju kao nešto neumitno i neupitno, a onda zavirivati u džepove građana i soliti im pamet pričom kako se eto, ima za mobitel, a nema za struju. Ako postoje neoborivi ekonomski razlozi za poskupljenje struje, u redu, poskupite je, ali nemojte nas praviti idiotima.

U krajnjoj liniji, demagoška je teza kako je struja egzistencijalno važna, a mobitel sekundarna, gotovo luksuzna potreba. Može se živjeti i bez brojnih potrošača struje u domaćinstvu, od klima uređaja pa do zamrzivača ili bojlera, ali pitanje je kako i zašto... Nadajmo se da za koji mjesec neće uslijediti izjave o poskupljenju vode i kruha s tezom - građani plaćaju više račune za struju nego vodu i kruh, smanjite račune za struju pa ćete imati za jesti i piti, jedno je egzistencija, a drugo je trošenje struje...

Dok dvojim: mobitel ili struja, pitanje je sad, dvije mi prigodne rečenice padaju na pamet. Jedna je poanta anegdote o čovjeku koji je došao na genijalnu zamisao, otprilike sličnu recentnoj socijalnoj politici u Hrvatskoj, kako smanjiti trošak održavanja magarca. Smanjivao mu je hranu ne bi li ga tako odučio od jela. Magarac je kopnio i na kraju krepao. Socijalni strateg je tada sa žaljenjem konstatirao - šteta, taman sam ga naučio da ne jede, kad on crče! Drugu sam misao, koja mi se, iz nerazumljivih razloga, vječno urezala u pamćenje, čuo kao dijete u frizerskom salonu u Mostaru. Jedna mahaluša, raskrinkavajući licemjerje druge koja se žalila na besparicu, rekla joj je - „šta kukaš, sve se nema para, a nokti se lakiraju...."

Umjesto da se javnost detaljnije informira o razlozima poskupljenja struje, Čačić relativizira posljedice tog poskupljenja, što se na koncu svodi na tezu - preživjet ćete, možete vi još stegnuti remen... i onda još doda i preporuku kako! A bolje bi bilo da se dodatno pozabavi stanjem telekomunikacijskog sektora i objasni zašto plaćamo jednu od najvećih cijena impulsa u Europi. Što je sljedeće? Hoće li drastično poskupljenje vode relativizirati tezom da se previše kupamo i kako je dovoljno temeljito se oprati jednom mjesečno, čime bismo ne samo kompenzirali poskupljenje vode već bismo uštedjeli i na šamponu, gelu za tuširanje i dezodoransu? Hoće li eventualno rezanje plaća u javnom sektoru predstaviti javnosti kao nevažnu mjeru čije se posljedice mogu neutralizirati izbacivanjem večere što bi bio i veliki doprinos narodnom zdravlju, uzevši u obzir koliko je ljudi predebelo? Ukazati na činjenicu da umirovljenici i dalje besramno uživaju u luksuzima kao što je tv-aparat, hladnjak, nož i vilica? Pri tome je posebno skandalozno to što većina njih i dan danas svako jutro kuha i pije kavu, što je u vrijeme kad su bili djeca bio luksuz. Ne treba posebno objašnjavati kako bi djeca bez sladoleda i čokolada bila zdravija i mirnija. Hrvatske obitelji bi se puno više družile doma uz lojanicu kad bi rasprodali kompjuter, tv, knjige i odustali od bilo kakvih izlazaka. Ukidanjem centralnog grijanja u Zagrebu bi se jamačno povećao natalitet.

Čačić u stvari provodi u djelo devedesetih najavljenu, a do sada nerealiziranu duhovnu obnovu. Asketizam kao odricanje tjelesnih potreba, posebno užitaka, u svrhu duhovnog uzdizanja nije novotarija Kukuriku koalicije. Diogen cinik je odbacio čašu kada je vidio da može piti iz ruke. Sveti Franjo je jedini ogrtač dao siromahu. Čačić nas nesvjesno vraća duhovnosti. Promiče asketizam. Jača obitelji i snagu zajedništva. „Manje pričaj više rađaj", rekao je davno jedan grubijan dami u Saboru, dok Čačić danas kaže - „manje pričaj više za struju plaćaj!"