Nino Raspudić:Korejsko primirje i bh. mir

Nino Raspudić:Korejsko primirje i bh. mir
Uz analize geostrateških posljedica te novosti, ako je uopće točna, i tehničke podatke o toj vrsti atomskog oružja, mediji su naglasili i jedan kuriozitet, a to je da korejski rat i dalje traje. Većina ljudi ne zna da taj rat službeno nije završio i da formalno traje i nakon 1953, kada su sukobi okončani primirjem. Sve što se događa nakon toga neka je vrsta malog hladnog rata, koji traje i četvrt stoljeća nakon što je okončan veliki hladni rat. Zvuči li vam poznato?

Iako je, za razliku od korejskog, rat u BiH službeno okončan mirovnim sporazumom u Daytonu, gdje su udareni i temelji ovakve države, s 20 godina odmaka čini se da su Dayton sve strane shvatile kao primirje, a ne kao trajno rješenje. Točnije, kao predah u kojem će ojačati, sačekati povoljnije geostrateške okolnosti za postizanje svojih ratnih ciljeva. Srpska strana pristala je ostati formalno u BiH, svjesna da će protekom vremena jaz između tri podijeljena društva na terenu postati nepremostiv, s novim generacijama rođenim i stasalim na potpuno drugačijoj matrici, pa da će u konačnici nestanak dejtonske BiH doći sam od sebe, u trenutku kada prestane interes međunarodne zajednice za njenim održanjem. Politika stalnog održavanja blago povišene političke temperature u BiH i opstruiranja zajedničke države nije zahtijevala veliki kreativni napor jer su joj zadnjih dvadeset godina povodi i opravdanja neprestano servirani iz Sarajeva. Izetbegovićeva politika, čini se, bila je primarno "sabur patnja", dugoročno računanje na demografske i trpeće kapacitete vlastitog naroda, koji će kad-tad, valjda i božjom providnošću, dobiti cijelu BiH, ili barem puno veći njen dio od onog kojeg su na kraju rata držali pod vojnom kontrolom, kao svoju nacionalnu državu. U neformalnoj trajnoj koaliciji s tzv. građanskom opcijom bošnjačka nacionalna platforma se od tih premisa do danas nije pomakla ni milimetra. Hrvati, o čemu najzornije svjedoči to da se njihovi politički predstavnici u Holbrookovoj knjizi o Daytonu gotovo uopće ne spominju, bili su graničarsko političko pješaštvo u rješavanju integralnog hrvatskog pitanja, preciznije interesa Republike Hrvatske u tom trenutku, a sva postdejtonska politika svodila im se na borbu za elementarni politički opstanak. Četvrti faktor, međunarodna zajednica, visoki predstavnik, OHR i posebno "najdraža ambasada" svojim djelovanjem zadnjih dvadeset godina samo su pojačavali dojam Daytona kao primirja, a ne kao stvarnog temelja za izgradnju države, igrajući na ruku bošnjačkog unitarizma, nametnutim promjenama na štetu Hrvata, što je devastiralo Federaciju BiH, i trajno narušilo bošnjačko-hrvatske odnose, od Alijanse, preko Komšića do platforme i Lijanovića, a državu u cjelini nije učinilo nimalo jačom ni funkcionalnijom.

Svu nemoć i iracionalnost te politike pokazuju i zadnji događaji u vezi s proslavom Dana Republike Srpske. Početak se činio kao iz sarajevske političke bajke: odgovarajući na zahtjev za ocjenu ustavnosti Dana Republike Srpske, kojeg je podnio član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ocijenio je neustavnim dio Zakona o praznicima Republike Srpske, te naložio Narodnoj skupštini RS da izmijeni sporne odredbe.

U praksi se, pak, dogodilo suprotno, Izetbegović je tjerao lisicu, a istjerao vuka, točnije dodatno je ojačao RS, misleći valjda da stvari funkcioniraju nominalistički, te da Ustavni sud voljom dva Bošnjaka i tri stranca može svojim formalnim odlukama magično utjecati na stvarnost u BiH, pa ako donesu odluku da ukidaju Dan RS da će time nekim čudom rastočiti i supstancu srpstva u njoj, da će Srbi nakon te odluke Suda dići ruke od svega i reći - džaba smo krečili, evo odustajemo od države u državi, neka bude građanska i unitarna BiH. Na kraju je Izetbegović izazvao homogenizaciju Srba u BiH i oko nje, te de facto ojačao Republiku Srpsku.

Podnositelj Izetbegović i gospoda suci su tako Dodika učvrstili, a RS dali povod da od dana čije je obilježavanje prolazilo uglavnom neprimijećeno napravi kult, tako da sada svi imamu u svijesti 9.1. Raskošna proslava, cjelodnevni live programa na RTRS, uzvanici, snažna potpora Srbije, vatreni Bećkovićevi govori, jedinstvo Dodika i oporbe u obrani RS, povorke u nacionalnim nošnjama od Trebinja do Banjaluke konačni su rezultat sarajevske inicijative.

Naivni konzumenti sarajevskih medija su izgleda stvarno u zadnje vrijeme povjerovali kako je Vučić promijenio i dlaku i ćud i da odjednom više voli Sarajevo nego Srbe u BiH, ili da će im SDS pristati biti srpska marioneta poput Lijanovića, pravaša ili Martina Raguža kod Hrvata. U komentarima nailazimo na iščuđavanje nad tim kako to da su odjednom i Vučić i SDS i ostatak oporbe čvrsto uz Dodika na proslavi krsne slave Republike Srpske. Stvarno je zapanjujuće i duboko iznenađujuće da Srbin srbuje umjesto da provodi Izetbegovićevu politiku.

Sva priča o distanci koju Vučićeva Srbija, pritisnuta od Amerike i EU, zauzima u odnosu na RS i poljuljanog Dodika, kojeg oporba samo što nije srušila, nakon cirkusa u vezi s proslavom Dana RS pada u vodu. Vidi se da po pitanju opstanka RS među svim srpskim akterima vlada apsolutno jedinstvo, a sad je jasno da bi, čak i kada bi se mokri sarajevski san o rušenju Dodika realizirao, eventualna nova vlast bila jednako beskompromisna u očuvanju Srpske kao i on. Pa nije li svojevremeno i Dodik imao potporu "stranaca" i simpatije Sarajeva u rušenju ratne SDS-ove vlasti, da bi poslije ispao čvršći orah od nje? Finta s odlukom Ustavnog suda pokazuje da u dejtonskoj BiH svaka negacija izaziva dodatnu determinaciju pa ako nešto nemaš snage srušiti, barem ga nemoj dodatno jačati negirajući ga samo nominalno.

Promatrajući te događaje iz hrvatske perspektive u BiH, 9.1. u Mostaru bilježim pomiješane osjećaje. Proslava Dana RS primarno budi sjećanje na sve pobijene i protjerane s područja današnje Republike Srpske. Uz to, nedvosmislena je antipatija prema Izetbegovićevim motivima, jer su Hrvati sarajevsku "građansku" ljubav i "ukidanje granica i podjela" politički osjetili na svojoj koži. Na koncu, gledajući pompu u prijenosu iz Banjaluke, osjeti se i neka vrsta zavisti u smislu - eh, blago im se, kako bi mi tek nakitili i slavili da nam je entitet...

Nezavisne novine