Nino Raspudić: Koji Božić da vam čestitam – komercijalni, tradicionalni ili pravi, vjernički?

Božić se danas javlja kao trostruki fenomen. U iste dane supostoje i djelomično se preklapaju tri doživljaja istog blagdana - komercijalni, tradicijski i vjernički.

Komercijalni, laički Božić, koji se u nas javlja u posljednjih dvadeset godina, čista je ekonomska kategorija. Običaj kupovanja darova, od znaka pažnje u povodu dragog blagdana, pervertirao je i prerastao u ozbiljan ekonomski faktor. Četvrtina osobne potrošnje u SAD-u ostvari se u božićno vrijeme. Taj laicizirani Božić, u kojem su se simboli i živopisne tradicije posve odvojili od početnog smisla i počeli živjeti samostalan život, ukratko Božić bez Krista, postao je blagdan i za nekršćane. Kupuju se darovi, zapljuskuju nas božićne akcije, božićne promocije, CD-ovi, nakit za bor, sa svih strana iskače Djed Božićnjak. Taj živopisan lik, u današnjem obliku stvoren u Americi u 19. stoljeću, deriviran je od Svetog Nikole, biskupa Mire iz 3. stoljeća, koji je bio poznat po darivanju djece.

Na početku 20. stoljeća već je bio toliko popularan i privlačan da su ga i u ateističkome Sovjetskom Savezu očuvali prekrstivši, ili bolje rečeno, raskrstivši ga kao Djeda Mraza, kako se potom nazivao i u socijalističkoj Jugoslaviji. U tranziciji je nastala pretvorba Djeda Mraza u Djeda Božićnjaka, čija je ikonografija u međuvremenu dobila definitivni oblik kroz reklame Coca-Cole. Tako pojmljen Božić samo je jedna, istina najjača, od komercijalnih kulisa, uz Valentinovo, Halloween i sliče pseudokršćanske šoping-povode. Oko Božića se na ovoj razini stvara toliki pritisak da nas sad prosvjetljuju tekstovima poput „kako preživjeti Božić bez stresa", koji bit Božića vide isključivo u velikom kulinarskom i darovnom naporu.

Tradicionalni Božić, koji se najčešće ističe kao „pravi" nasuprot komercijalnom, čuva bližu vezu s kršćanskim korijenom, no često ga zamagljuje ističući kako je Božić prije svega blagdan okupljanja obitelji, bogata stola, zajedničkoga odlaska na ponoćku i sl. Premda se na prvi pogled čini da je to to, takav tradicionalni Božić, ako ostaje samo na pukoj ceremoniji obiteljskog okupljanja, nostalgičnih sjećanja na djetinjstvo i projekcija dubinskih potreba za toplinom, nježnošću, obitelji, unatoč svoj privlačnosti tih lijepih osjećaja s duhovnom biti Božića ima jednako veze koliko i trgovački centri.

Treći je, i iskonski, vjernički Božić kao spomen na dotad nezamislivu vijest - Bog više nije dalek, ne napušta stvoreni svijet, već silazi u njega, u povijest. Rađa se u drugoj božanskoj osobi, postaje čovjekom i donosi spasenje. Rođenje Božje u svojoj je biti skandalozna, nepojmljiva, uznemirujuća stvar. Onome koji ne vjeruje, kako kaže sveti Pavao, to je čista ludost, a vjerniku je jedini smisao i spas. Božić je spomen na čin koji prethodi Uskrsnuću, što onome koji povjeruje preobražava cjelokupan doživljaj svijeta, povijesti i vlastite sudbine.
Dok čestitamo jedni drugima Božić, bilo bi pošteno zapitati se o čemu govorimo. Koji Božić slavimo? Okolnosti događaja kao što su skromna štalica, pastiri, kraljevi te kasnije tradicije - jaslice, okićen bor, Sveti Nikola, obiteljski ručak, Djed Božićnjak i sl. samo su sporedna oprema goleme vijesti o rođenju Bogočovjeka.

Imamo li snage zaoštriti Božić do kraja i upitati se vjerujemo li doista ili ga konzumiramo kao tradicijsku ljušturu nečega što smo nadvladali? Ostajemo li na razini lijepih običaja, koje je komercijalni pogon odavna nanjušio i dodatno ih napumpao ili istinski proživljavamo spomen na događaj od presudnog značenja i za naše živote?

Svakome valja čestitati njegov Božić. Šopingholičaru treba poželjeti dobru kupnju i zabavu. Tradicionalistu, kojem je bit Božića u okupljanju obitelji, dobru društvenu poveznicu. Onome koji vjeruje, pak, treba čestitati na božanskoj ljubavi.

Nino Raspudić/vecernji.hr