Nino Raspudić: Kad umire šoping-centar

Množili su se iz godine u godinu, nicali sve veći i suvremeniji, pa su se i oni otvoreni prije samo šest-sedam godina već doživljavali kao jako stari. Usporedo s modom šoping-centara javila se i moda njihova anatemiziranja.

Dežurni “intelektualci” redovito u korporacijskim novinama pišu katastrofične tekstove o kapitalizmu i strahotama potrošačkog društva, među kojima posebno ističu šoping-centar kao svojevrsni mirnodopski konclogor, kriv za sve naše nedaće.

Takvo licemjerno naklapanje redovito prati i povremena nereflektirana nostalgija za polupraznim socijalističkim samoposlugama i derutnim neudobnim kinima. Teorijski gledano, riječ je o provincijalnom prežvakavanju iz treće ruke pretpotopne kritike potrošačkog društva i masovne kulture koju je iznijela Frankfurtska škola, u čijem depresivnom štimungu naši nadrilijevi umovi i danas tavore, dok ljudi poput Tarantina od predmeta njihova visokomodernističkog gnušanja stvaraju umjetnost.

Te dušobrižnike koji lamentiraju nad Hrvatima koji kao ovce hrle u šoping-centre donekle se može razumjeti, jer je vlastitu intelektualnu skučenost najlakše prikriti žigosanjem okoline i prevrtanjem nekoliko uvijek istih mitova, kao da nigdje drugdje na svijetu ljudi ne trče u šoping-centre pa čak se i tuku na rasprodajama.

Gradovi su uvijek nastajali oko hramova i tržnica. Renesansnu Firencu doživljavamo kao grad velebne umjetnosti, ali teško bi tome bilo tako da ona nije bila važno financijsko i trgovačko središte tadašnje Europe. Venecija čijoj se ljepoti divimo samo je mrtva ljuštura, preživjela vanjska manifestacija prebogatog života i trgovine koji su u njoj bujali stoljećima. Mjesta trgovanja oduvijek su bila i središta duha. Filozofija je rođena na agori, starogrčkom trgu i tržnici.

Upravo se tu muvao Sokrat i raspravljao s atenskim građanima o najvažnijim životnim pitanjima. Danas je teško pojmiti da se filozofija rađa i živi na tržnici, budući da se kasnije institucionalizirala i zatvorila u akademije, sveučilišta i druge bedeme visoke kulture s kojih onda s prijezirom gleda na šoping-centre. Možete li zamisliti akademika, doktora filozofije, kako u Avenue Mallu prilazi mladoj prodavačici u parfumeriji i započinje s njom razgovor o pojmu ljepote ili s prodavačem cipela raspravlja o idealnoj državi?

U našem javnom govoru isticale su se samo negativne strane šoping-centara, no zanimljivo je da nitko nije govorio o tome da se istodobno s procesom komercijalizacije središta grada i pretvaranja javnih površina u privatni posjed obrnut proces događao u šoping-centrima. Taj privatni, komercijalni prostor na rubu grada sve je više dobivao javnu funkciju.

Onaj tko se za duge zagrebačke zime susreo s problemom kamo za beskonačnih kiša izvesti bebu u šetnju kolicima zna o čemu govorim. Šoping-centar je prostor gdje se, za razliku od preskupog i loše riješenog parkinga u središtu grada, jednostavno dolazi i može se u čistom i zagrijanom prostoru po volji prošetati, popiti kavu, pojesti, ošišati, naći s prijateljima, pri čemu posjetitelju ostaje na volju hoće li nešto kupiti ili neće, hoće li postupati razumno ili će postati ovisnik o kupnji i žrtva potrošačke histerije koja će se prekasno sjetiti izreke – tko kupuje ono što mu ne treba, prodavat će ono što mu treba.

No u međuvremenu je došla kriza. Mnoge stvari koje su se do jučer činile pobjedničke i neuništive već se danas pokazuju kao krhke i prolazne. Jedan od najtužnijih recesijskih prizora upravo su umirući šopingcentri, koji djeluju poput nasukanih kitova na rubovima grada. Prema zadnjim informacijama, od 17 centara u Mađarskoj, na životu ih je ostalo samo 7.

Ostali su pretvoreni u skladišta, što će se uskoro dogoditi i većini naših. Opstat će samo nekoliko najžilavijih, zahvaljujući boljoj lokaciji i sposobnijem menadžmentu. Šetnja trgovištem koje iščezava nadrealno je iskustvo. Promatrajući sve prazniju utrobu “starog” šoping-centra, nemoguće je izbjeći tužnu pomisao na radnike koji će potonuti zajedno s trgovačkim titanikom.

nino raspudić