Nino Raspudić: Jugoslaveni, Klingonci 
i pušači lule

... uvrsti u red službeno priznatih nacija u svim zemljama nastalim na području nekadašnje SFRJ”.

Inicijatori ističu kako “sve ostale nacionalnosti tako i Jugoslaveni imaju pravo na udruživanje, javno izjašnjavanje, očuvanje kulturnog identiteta, istorijske, umjetničke, jezične i književne baštine”. Vijest po sebi nije za naslovnice. Na zadnjem popisu iz 2001. samo 176 stanovnika Hrvatske izjasnilo se kao Jugoslaveni (nasuprot npr. trostruko brojnijih, 567 Poljaka, ili tek neznatno malobrojnijih 161 Francuza).

No svjedoči o političkom mentalitetu koji je dobrim dijelom obilježio našu bližu povijest. Demokratsko je pravo svih ljudi udruživati se, od Kluba pušača lule i Jugoslavena pa do Klingonaca, izmišljene rase iz Ratova zvijezda, serije koja je, za razliku od Jugoslavije iz dva nastavka, još aktualna. Ali nedopustivo je da pri tome eksplicitno negiraju druge.

Geneza jugoslavenske nacije drugačija je od hrvatske ili srpske. Ovisno o povijesnom kontekstu, narodi su, u želji da postanu nacije, stvarali države (poput hrvatskog i većine europskih), ili su države stvarale nacije (Australija ili SAD). Jugoslaveni, povijesno abortirana nacija, začinju se unutar Jugoslavije. Ključni trenutak bila je diktatura kralja Aleksandra, unutar koje je 1929. Kraljevina SHS preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju i službeno proglašeno da postoji samo jedna jugoslavenska nacija s tri plemena.

Koncept se već nakon nekoliko godina pokazao promašenim, kao što je i kasnije povijesno iskustvo pokazalo da hrvatska i srpska sreća ne leže u životu u istoj državi. Za razliku od srpstva, koje nije apriorno suprotstavljeno hrvatstvu, već je to bivalo samo u određenom povijesnom kontekstu, jugoslavenstvo je, svojom biti, uvijek izravno predstavljalo podrivanje političkog hrvatstva.

Problem je novoorganiziranih Jugoslavena što opet negiraju druge, ističući kako “nisu opterećeni pečatima istorijske zaostavštine i potenciranja neznatnih razlika među plemenima”. Time definiraju sebe diskriminirajući druge koje, poput kralja Aleksandra, svode na primitivniji oblik zajednice. Cinično tvrde kako “Jugoslaveni priznaju i prihvaćaju čovjeka bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost”.

Pušači lule ili Klingonci se ne definiraju kao nadljudi, za razliku od onih koji tvrde “Jugoslaveni postoje, ponosni su na svoje opredjeljenje i jedina su alternativa nacionalizmu.” Zašto bi bili jedina alternativa nacionalizmu? Riječ je o lažnom univerzalizmu. Kao tobože općehumanistički podmeće se partikularni, jugoslavenski nacionalistički politički koncept. Moraju li i Francuz i Nijemac postati članovi Saveza Jugoslavena da bi mogli surađivati?

Jugoslavenski nacionalizam, bolje rečeno šovinizam, jer druge oblike kolektivne pripadnosti promatra kao inferiorne, u biti cijelo vrijeme truje hrvatsko-srpske odnose i priječi uspostavu dobrosusjedskih odnosa hrvatske i srpske države. Ideja kako svijet i život nemaju smisla ako se u istoj državi ne nalaze Ljubljana i Priština ili Opatija i Banja Koviljača prezentira se kao nadljudski uzvišena: “Jugoslavenstvo prevazilazi autističku moć razmišljanja svih koji su sami sebe ograničili ‘čistim’ i jednonacionalnim obilježjima ili uskogrudom ideologijom.

To je suviše napredna ideja da bismo mogli očekivati da bude adekvatno shvaćena i prihvaćena od onih koji na nju gledaju sa agresivnom arogancijom.” Kao “državna nacija” u SFRJ su bili privilegirani i nadzastupljeni u strukturama vlasti. Mnogi, danas ljuti Hrvatine, nekad su se izjašnjavali kao Jugoslaveni, očito iz oportunističkih pobuda. Da je jugoslavenstvo imalo ikakvu dublju emotivnu ukorijenjenost, ne bi tako brzo spalo na 176 pripadnika.

Možda je najbolja paradigma sudbine jugoslavenstva to što se danas zbog zločina nad zadnjim ročnicima Jugoslavenske armije sudi Ejupu Ganiću koji je u tom trenutku bio član predsjedništva BiH iz reda “ostalih“, budući da se izjasnio kao Jugoslaven.

Nino Raspudić