Nino Raspudić: Je li ministar doslovno pojeo proračun?

Nino Raspudić: Je li ministar doslovno pojeo proračun?
Premda bih nemarksistički preokrenuo taj uzročno-posljedični lanac ili ga barem učinio dvosmjernim, ovakav prikaz progresivnog metastaziranja nereda u osnovi se i danas savršeno može primijeniti na naše društvo i javni govor. Izgleda da napose naši političari nisu svjesni onoga što govore kao ni posljedica nereda koji šire.

Ako npr. oporbeni političar smatra da ministar financija Ivan Šuker ne radi dobro svoj posao, da nije dorastao trenutku i da ga, kao i cijelu Vladu, treba zamijeniti boljima, normalno bi bilo očekivati da će javnosti za to ponuditi neke argumente. Iluzorno bi bilo očekivati da veći dio javnosti može recipirati dugačke, stručne financijske analize, ali nekoliko ključnih zamjerki na Šukerov rad valjda se može jasno artikulirati i prezentirati na način koji će biti razumljiv većini glasača. Umjesto toga, prošli je tjedan gradonačelnik Koprivnice i istaknuti predstavnik oporbe Zvonimir Mršić rekao sljedeće: “Zanimljivo je da je ministar financija svakim danom sve deblji, a građani oko njega sve gladniji i siromašniji.”

Ovakav Mršićev iskaz je problematičan na barem tri razine. Prije svega je “politički nekorektan”, tj. diskriminirajući prema osnovi fizičkog izgleda, a čak je i na toj razini argumentacijski upitan, jer nije bjelodano da je ministar financija danas teži nego npr. lani u isto vrijeme. Drugi problem navedene izjave je što je nepodnošljivo demagoška. Sve kad bi debljina i bila nešto poželjno, kao nekakav profit na tuđi račun, ciljani antitetički odnos je apsurdan. Siromaštvo građana dijelom svakako može biti vezano uz loš rad ministra financija, ali nema nikakve veze s njegovom debljinom. Ni dvogodišnje dijete ne bi povjerovalo u priču kako više nema nutelle jer ju je onaj krupni striček s televizije svima pojeo pa mu je zato veliki trbuh.

Ogorčeni ljudi traže jednostavan plastičan prikaz krivca za svoje nedaće. Stoga će ga lakše vidjeti u metafori ministrove težine nego u analizi njegova rada i mjera koje je poduzeo. Ali odgovornost je oporbe da ne potiče takve najniže strasti, već da nudi racionalne argumente ako ga želi smijeniti na izborima. Jednako kao što iracionalna fiksacija na premijerkine broševe i zavist koju izazivaju kod oporbenih političarki odvlači pozornost javnosti od važnih stvari, prije svega od rada Vlade i njezine odgovornosti za ovakvo stanje. Naravno da je lakše prosipati demagogiju nego biti odgovoran i racionalan političar, no od oporbenjaka se obično očekuje da budu barem za nijansu manji demagozi od onih na vlasti.

Treća razina promašenosti Mršićeve izjave tiče se samog sadržaja njegove antiteze. Jer danas siromaštvo i debljina nisu antipodi, već uglavnom idu zajedno. U vrijeme djetinjstva naših roditelja pretili ljudi, pogotovo na jugu, bili su prava rijetkost. Nastavnik povijesti nam je govorio kako je neposredno poslije Drugoga svjetskog rata u njegovu selu uz stotinu mršave djece bio samo jedan debeli dječak, kojega su zvali Amerikanac. U socijalizmu se debljina još donekle povezivala uz viši društveni status, prije svega zahvaljujući “janjičarima”, klasi funkcionara kojoj je odlazak na janjeće pečenje bio početak i kraj društvenog prestiža.

No ubrzo se situacija promijenila. Za razliku od vremena kad su namirnice bile kvalitetne i oskudne, danas je na globalnom tržištu ponuda jeftine nekvalitetne hrane veća nego ikada. U Americi se već odavno pretilost veže uz niži društveni sloj, osuđen na jeftinu prehranu punu masnoća i šećera. Na okruglom stolu pod nazivom “Debljina – ozbiljan društveni problem” prošlog su tjedna izneseni zapanjujući podaci, prema kojima je u Hrvatskoj danas predebelo 80 posto odraslih muškaraca i 50 posto žena. Ljudi se debljaju od sjedilačkog načina života, stresa, nespavanja, loše hrane u kojoj utapaju nesreću i besperspektivnost. Za sve to treba tražiti rješenja, a ne nepromišljenom demagogijom diskriminirati protivnika, a usto, prema zadnjim podacima, a priori otpisivati čak dvije trećine biračkog tijela.

Nino Raspudić