Nino Raspudić: Izborni poučci jednog starog Talijana

Nino Raspudić, HŠK Zrinjski, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Željko Komšić, Nino Raspudić, Treći entitet, BIH, Nino Raspudić, Mostar, Nino Raspudić, BIH, Nino Raspudić, Hrvati u BIH, Nino Raspudić, Treći entitet, Nino Raspudić, referendum, Nino Raspudić, Hrvatska zemlja, Hrvati u BIH, Martin Raguž, Nino Raspudić, Sarajevo, predizborna kampanja, Nino Raspudić, Hrvatska, BIH, Nino Raspudić, BIH, izbori, Nino Raspudić, BIH, Nino Raspudić, BIH, Nino Raspudić, Nino Raspudić, BIH, Nino Raspudić, Nino Raspudić, predsjednički izbori, Nino Raspudić, Kolinda Grabar Kitarović, Nino Raspudić, kredit u švicarcima, kredit, priča hrvatske tranzicije, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Mostar, ante mostar, Nino Raspudić, BIH, Nino Raspudić, BIH, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Sarajevo, Nino Raspudić, Široki Brijeg, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Nino Raspudić, Boris Dežulović, Nino Raspudić, grčka, Nino Raspudić, Sarajevo, Nino Raspudić, BIH, Nino Raspudić, Nino Raspudić, vjera, Nino
... za potrebe predavanja iz kolegija Filozofija u Italiji, iščitavam autora koji stavlja veliki upitnik nad parlamentarizam kao takav i izbore kao sredstvo kojim "narod" tobože slobodno sam sebi određuje vlast. Iako je svoja glavna djela stvarao prije sto godina, njegove teze o vladajućima i puku, te o tome koliko stvarno imamo izbora na izborima, i danas tjeraju na razmišljanje.
PIŠE: Nino Raspudić

Ime tog autora koji mi u općoj uzavreloj atmosferi oko "praznika demokracije" ugodno hladi glavu je Gaetano Mosca (1858-1941). Bio je pravnik, politolog i političar, koji je, po mnogima, postavio temelje moderne političke znanosti. Mosca tvrdi kako u svakom društvu postoje dvije skupine osoba: upravljači ili vladari (elita koja ima političku moć, "guzonje", "funkcioneri" rekli bi u BiH) i upravljani, tj. oni nad kojima se vlada (ostatak društva, "narod", "raja", "obični ljudi"). On smatra da su demokracija, parlamentarizam, socijalizam samo utopije, političke teorije koje služe za legitimiranje i održavanje moći koja je uvijek u rukama malog broja ljudi.

Zbog bioloških zakonitosti, a i promjenjivih društvenih okolnosti, vladajuća elita se mora obnavljati, a to može činiti na dva načina. Jedan je demokratskim putem, kad oligarhija omogućava pripadnicima bilo koje društvene klase ulazak unutar sebe, dakle povremeno uključuju neke nove igrače, pomladak, pulene, a drugi je aristokratskim putem, kad se izmjena događa uvijek unutar elite, u našem kontekstu kao doslovan nepotizam. Zašto bi veliki vođa tražio okolo nasljednika, ako može ostaviti stranku i zemlju sinu? Zašto da se mučimo tražeći neke nove podobne likove, ako imamo pri ruci nekoga tko je prije četvrt stoljeća bio čelnik socijalističke omladina, pa ga samo prepakiramo? Elita koja se nedovoljno obnavlja, ili to čini samo "aristokratskim putem", završava loše. Kad količina kretena, nesposobnjakovića, nedoraslih sinčića (v. npr. otac i sin Perković u Hrvatskoj) unutar vladajuće elite postane prevelika, ona se izlaže opasnosti da je druga, organizirana skupina, koju čine jači i sposobniji igrači, svrgne.

Za razliku od stanja u Hrvatskoj, izbori u BiH, zbog neriješenog nacionalnog pitanja, i dva desetljeća nakon rata izgledaju kao popis stanovništva ili nastavak rata biračkom kutijom

Izmjena ljudi koji čine elitu ovisi o situaciji u kojoj se država nalazi u određenom trenutku: u stanju rata, čemu smo imali priliku svjedočiti, ulazak u političku klasu bit će olakšan vojnim zapovjednicima, koji su prihvatili rizik i podnijeli žrtvu u ratu pa iako prije njega ne bi mogli postati dio elite, zahvaljujući zaslugama u tom vanrednom stanju, upadaju u igru. Povijest je puna primjera, od Napoleona do zadnjih domaćih.

Mosca ističe kako postoje dva najčešća privida u političkom životu. Prvi je da samo jedan čovjek vlada. To je samo prividno jer se i najjača autokracija temelji na nekoj "političkoj klasi" kako elitu naziva Mosca, na koju se vladar oslanja i o kojoj ovisi. Onaj tko je na vlasti ne može ići protiv interesa te političke klase, inače ga brzo "prevrnu". Mosca, u svojoj analizi političke moći, kritizira klasičnu aristotelovsku trodiobu oblika vlasti. Aristotel kaže da postoje tri oblika vlasti: monarhija, tj. vladavina jednog, oligarhija, vladavina manje grupe ljudi, te demokracija, vladavina naroda, dakle svih). Nasuprot toj trodiobi Mosca smatra i argumentira da postoji samo jedan oblik vlasti i političke klase - oligarhija. Drugi privid je da u određenim povijesnim trenucima nezadovoljna masa zbacuje elitu s vlasti.

Unatoč tome što vjeruje kako se može definitivno riješiti elite, narod izbacuje ponovo jednu usku političku klasu, jer se bez političke klase ne vlada. Čini se da je stari Mosca bio u pravu, jer sve ono što se događalo kasnije tijekom 20. stoljeća išlo je u prilog toj tezi. Staru buržoaziju, vrlo brzo nakon komunističkih revolucija u 20. stoljeću, vrlo brzo bi zamijenila nova, "crvena buržoazija". To je ono što je Milovan Đilas već pedesetih nazivao "Novom klasom". Čim su na krilima nezadovoljnih masa, radnog naroda, obespravljenih ovih ili onih uzjašili na vlast, novi vladari zaboravljaju na narod i ponašaju se poput starih elita koje su smijenili. U međusobnoj borbi skupina za vlast ključna je "organizacija". To je, ističe Mosca, ono što omogućuje manjini da se uzdigne nad neorganiziranom većinom. Manjina je organizirana upravo zato jer je organizacija moguća samo među malobrojnima, a ne mnogima. Da bi "politička klasa" mogla vladati, nužna je neka "politička formula", jer u protivnom, nitko ne bi prihvatio da se nad njim vlada. "Politička formula" je, ugrubo rečeno, priča koja se prodaje narodu kao opravdanje za vladanje.

Kad jedna elita izgubi prihvaćanje svoje političke formule, dolazi do promjene, uspostavlja se nova politička klasa opravdana aktualnijom i prihvatljivom političkom formulom. Recimo u Hrvatskoj je do kraja devedesetih to bila nacionalna samobitnost i domoljublje, "politička formula" koja je nakon stvaranja i obrane države, vremenom izgubila snagu pa ju je zamijenila nova: europski put, ekonomski razvoj, poštenje nasuprot lopovima i tajkunima, novi mitski negativci zamijenili su stare i sl. Vještina je prepoznati koja "politička formula" u određenom vremenu prolazi i uz dobru organizaciju znati je nametnuti.

Mosca se slaže da je povijest čovječanstva povijest borbe kako kaže Marx, ali ne ekonomske, već političke borbe. Ta borba se odvija između jedne manjine koja želi nastaviti biti politička klasa i jedne druge manjine koja teži to postati. Političke formule su obmane, jer čovjek da bi slušao neku naredbu traži opravdanje. Mosca to piše prije više od sto godina. Kasniji razvoj tehnologije, medija, strategija odnosa s javnošću i manipuliranja njome, samo su pomogli dodatnom usavršavanju "političke formule".

U demokratskom idealu Mosca vidi prevaru, jer je, po njemu, apsurdno smatrati da se s idejom demokracije narod samoupravlja. U svakom društvu i u svakom vremenu, neovisno o formi države, nužno imamo usku organiziranu elitu koja vlada nad neorganiziranom većinom.

"Politička formula" je, ugrubo rečeno, priča koja se prodaje narodu kao opravdanje za vladanje. Kad jedna elita izgubi prihvaćanje svoje političke formule, dolazi do promjene, uspostavlja se nova politička klasa opravdana aktualnijom i prihvatljivom političkom formulom

U jednom djelu iz 1883. godine pita se da li opće pravo glasa može doista utjecati na izbor elite. Zaključak mu je negativan. Tvrdi da u predstavničkom sustavu ne biramo mi naše predstavnike već naši predstavnici se izabiru preko nas. Izbor nam je uvijek unaprijed nužno sužen pa biračko tijelo vrlo malo utječe na izbore. Naime, izbor ovisi od organizacijskih sposobnosti uz pomoć kojih se je neka politička snaga u stanju nametnuti na "tržištu glasa". Sloboda biračevog izbora je ograničena na usko područje igre koje su pripremile organizirane manjine.

Da situacija ipak nije tako beznadna kako ju je tada prikazao Mosca barem dijelom je u razvijenim demokracijama pomogao razvoj medija i civilnog društva, koji su "političku klasu" barem prisiljavali da se kvalitetnije obnavlja, tj. traži bolje kadrove i stvara kvalitetniju "političku formulu" kojom će uvjeriti javnosti da baš oni trebaju vladati. Bolja pravila te igre, koja će na koncu ipak izbaciti uski sloj vladajućih, ali nije svejedno kakvih, svrha su zahtjeva za promjenom izbornog sustava u Hrvatskoj. Već sama činjenica da je ta tema došla na dnevni red pokazuje europski iskorak. Za razliku od stanja u Hrvatskoj, izbori u BiH, zbog neriješenog nacionalnog pitanja, i dva desetljeća nakon rata izgledaju kao popis stanovništva ili nastavak rata biračkom kutijom.

Nefunkcionalna država i na tri odijeljena društva imaju nad sobom i četvrti faktor, najmoćniju "političku klasu" u zemlji koju čine predstavnici međunarodne zajednice i njihovi politički i NVO kompradori među lokalcima, što izbore u BiH dodatno usložnjava. E sad, problem bi mogao nastati, i neki na to već upozoravaju, ako ta četvrta "politička klasa" ne uspije progurati svoju "političku formulu" na ovim parlamentarnim izborima. Hoće li je onda nakon njih pokušati provesti izvanparlamentarnim sredstvima? E za razumijevanje te situacije više ne pomaže Gaetano Mosca, već se javlja druga vrsta literature. No o tom potom.

Nino Raspudić/nezavisne novine