Nino Raspudić: I korisnike ubijaju, zar ne?!

Vrhunac je jada što su osim maratonskog stajanja u redu i nošenja traženih boja prema pravilima igre morali biti i “kreativni”. Borba oko reda, pokušaji uvaljivanja, vreće za spavanje, kiša, svađe s prodavačima radionica pred čijim su izlozima kampirali dodatno su začinili otužan događaj. Sadašnja globalna ekonomska kriza s pravom se uspoređuje s velikom krizom kapitalizma potkraj dvadesetih i na početku tridesetih godina prošlog stoljeća.

Jedan od najdojmljivijih i najtužnijih prikaza ljudske patnje i kapitalističke bezobzirnosti za velike ekonomske depresije nalazimo u romanu američkog pisca Horacea McCoya “I konje ubijaju, zar ne?” iz 1935., prema kojem je snimljen i izvrstan film, a u zagrebačkom HNK lani, vizionarski, postavljena predstava.

Roman govori o nekoliko nezaposlenih i očajnih ljudi koji se natječu na plesnom maratonu u nastojanju da na podiju pred publikom izdrže što je duže moguće kako bi dobili novčanu nagradu, a na kraju ostaju izmanipulirani i pohlepni ih organizatori uništavaju. Plesni maraton iz te priče, zahvaljujući prije svega filmu i nezaboravnoj Jane Fonda u ulozi tragične maratonske plesačice, postao je univerzalni simbol, čije značenje, na žalost sve češće prepoznajemo i danas.

Slični idiotizmi poput natjecanja u tome tko će više puta poljubiti automobil kako bi ga osvojio ili nadmetanja u prežderavanju hrenovkama za sitnu novčanu nagradu postoje i u boljim vremenima, no u godinama poput ove, a izgledno i u idućih nekoliko, takvih brutalnih ponižavanja ljudi bit će sve više.

Prva je mučna pouka prošlotjednoga dvodnevnog reda za telekomunikacijsku milostinju da je mnogo ljudi spremno trapiti se i glumiti budale za dobar mobitel. Posve je shvatljivo da je gladan čovjek spreman na sve da preživi, ali ovdje nije bila riječ o primarnoj potrebi.

To što osobno ne držim do takvih stvari i imam mobitel dobiven za kunu, ne priječi me da prihvatim da je nekim ljudima vrhunski mobitel simbolički silno važan, no teško mi je shvatiti spremnost na toliko poniženje da se ostvari luksuzna želja (mobitel se znakovito zove “Desire”).

Pitam se hoće li se onih 90 sretnika uzimajući ubuduće mobitel u ruke često prisjetiti kako su za njega dva dana čamili na ulici odjeveni u boje kompanije, trudili se biti “kreativni”, gladovali i susprezali mjehur, svađali se s drugima oko reda? Druga razina na kojoj događaj izaziva zabrinutost tiče se onih koji su osmišljavali tu kampanju. Koje su učinke mislili ostvariti besplatnim dijeljenjem 90 mobitela ljudima koje su prethodno prisilili na poniženje, a koji će im darovano ionako vratiti plaćanjem preskupih impulsa?

Misle li da će takvom gestom osvojiti simpatije šire javnosti? Hoću li, ponukan time što sam vidio stotine ljudi kako leže na ulici i kisnu odjeveni kao klaunovi prijeći toj kompaniji? Spoznaja da, ne samo nemoralni nego i intelektualno ograničeni ljudi sjede na tako važnim pozicijama i osmišljavaju reklamne kampanje duboko je deprimirajuća. Što je sljedeće? Ima li ljudi spremnih lizati kotače kakva autića sat duže od ostalih nesretnika e da bi ga osvojili?

Jesmo li spremni provesti deset dana zakopani do vrata u pijesak i smješkati se dok nam galeb sere po glavi kako bismo osvojili vikend za dvije osobe u hotelu na Jadranu? Pojesti na suho 120 stranica omiljenog lifestyle magazina da bismo dobili godišnju pretplatu? I hoće li takvo javno ponižavanje ljudi spremnih na sve kako bi zadovoljili svoju potrošačku žudnju navesti druge na veću konzumaciju?

Prizor duhovne sirotinje koja, zadovoljavajući bespogovorno sve postavljene uvjete, pred vratima bogate kompanije nehumano dugo čeka svoj trenutak sreće dodatno je mučan jer na mikrorazini reproducira širi okvir Hrvatske kao ponižena čekača pred vratima EU. S tom razlikom da su ovi ipak dočekali svoje mobitele, a ishod je kolektivnog čekanja još neizvjestan.

nino raspudić