Nino Raspudić: Hoćemo li se, u režiji međunarodne zajednice, mrcvariti još četiri godine?

Tri konstitutivna naroda u BiH su u asimetričnim pozicijama, dok su "ostali" doslovno ostali izvan sistema, jer presuda "Sejdić i Finci" nije implementirana, a i sve se manje spominje. Situacija kod srpskih glasača je najjasnija.

Piše: Nino Raspudić/nezavisne novine

Osigurani institucionalnim okvirom Republike Srpske imaju izbora i mogu relaksirano odlučivati tko će biti njihovi politički predstavnici na svim razinama. Hrvatima je takva mogućnost pluralizma uskraćena. Već sada je izgledno da će se, zbog straha od preglasavanja, opet dogoditi učinak homogeniziranja oko najjače opcije. Hrvatsko-bošnjačka federacija, izborno prekrojena od strane međunarodne zajednice (čitaj SAD i njima odanih visokih predstavnika), postala je poprište sado-mazo političkog odnosa dva naroda. Počelo je 2000. godine s tzv. Alijansom za promjene, koja je sklepana bez ikakvog hrvatskog političkog legitimiteta i koja je kao jedinu promjenu uvela praksu da brojniji narod gazi političku volju malobrojnijeg, a sve pod lijepom građanskom krinkom. Pogubna praksa nastavljena je "građanskim" mazlumanjem s izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima, što se prvi put, 2006, i moglo pokušati opravdati kao naivnost SDP-a, koji je očekivao da će privući glasove Hrvata. No kada je i drugi put, 2010, stranka čiju biračku bazu golemom većinom čine Bošnjaci istaknula samo kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva bilo je jasno da je Federacija supstancijalno mrtva. Trista tisuća Bošnjaka opet je počinilo amoralan čin, kako je to točno nazvao mostarski sociolog Ivan Vukoja, zaokružujući nekoga da predstavlja biračko tijelo kojem sami ne pripadaju.

Što su Komšićevi bošnjački/bosanski birači dobili za ovih osam godina? Je li BiH u koju se toliko kunu imalo jača, stabilnija, naprednija nakon što su osam godina uzurpirali mjesto hrvatskog člana Predsjedništva, procjenjujući da Hrvati ne znaju izabrati pravog "patriota" pa će oni to učiniti bolje umjesto njih? Je li ikome koristio ovaj cirkus s Komšićem? SDA kao stožerna bošnjačka stranka pristala je na platformašku smicalicu 2010. godine, što je neke analitičare iznenadilo, premda ona tu ambivalentnu igru između nacionalnog i građanskog igra od početka, tj. od prvih demokratskih izbora.

Za razliku od nacionalno i nominalno definirane Hrvatske demokratske zajednice i Srpske demokratske stranke, najjača muslimanska (kasnije bošnjačka stranka) 1990. nije u imenu nosila nacionalni predznak već je nazvana Stranka demokratske akcije. Već tada je bilo jasno da strateško političko savezništvo traže u fluidnoj "građanskoj" opciji, među ljudima koji su do rata bili politički Jugoslaveni, da bi kasnije postali "Bosanci". U toj igri je Alija Izetbegović našao paradne Srbe i Hrvate, uglavnom ljude koji su bili dio ranije političke i društvene elite, koji su ostali u Sarajevu i bili spremni na sve da bi zadržali privilegije, ali i dio ljudi koji su, zahvaljujući tome što su barem nominalno pripadali poželjnoj skupini za pokazivanje multietničnosti, postigli karijere koje vlastitom pameću i sposobnošću ne bi mogli ni sanjati. Željko Komšić je najbolji primjer. Činilo se da bošnjački nacionalizam koristi "građane" za svoje ciljeve, ali može se isto tako reći da su "građani" koristili "Bošnjake" kao bi zadržali svoje privilegije, konfrontirajući ih prije svega s Hrvatima u Federaciji.

Rezultat platformaške politike je definitivno političko približavanje hrvatske politike i javnog mjenja centrifugalnom srpskom viđenju BiH i to je nešto što će se, za života ove generacije koja pamti političko iživljavanje s Komšićem, teško vratiti unazad. Tražeći saveznike za alijanse/platforme, bošnjački političari su srozali kadrovske kriterije ispod svake razine, uzdižući na najviše funkcije i najbesprizornije tipove iz hrvatskog korpusa, samo ako su bili spremni pristati na njihovu igru. To objašnjava kako su npr. tipovi poput Lijanovića ili Budimira mogli postati bitni faktori u državi. Oni koji su ih uzdigli na te grane, nisu očito shvaćali da će vrlo brzo time državu i institucije svesti na mjeru takvih ljudi pa se danas čude što nam se događa na svim razinama vlasti. Platformaška politika je pritiskom koji proizvodi učinak homogeniziranja oko trenutno najjače opcije osigurala HDZ-u pobjedu među Hrvatima na predstojećim izborima, bez da mrdnu prstom kako bi je zaslužili. U međuvremenu i u HDZ-u je sazrela svijest da treba održati okvir Hrvatskog narodnog sabora i za izbore, iako bi, nakon izlaska i rasula HDZ 1990, izbore među Hrvatima nadmoćno dobili i sami.

Na predstojećim izborima, Hrvati dakle nemaju puno izbora, jer sve izvan Hrvatskog narodnog sabora "tukne" na buduću platformu. Luksuz pluralizma imat će tek kada se promijeni Izborni zakon, koji će im osigurati da sami biraju svoje političke predstavnike.

Za razliku od Hrvata, koji nemaju izbora, Srba koji izabiru sebi kao svoji na svome, Bošnjaci imaju i dodatni izbor. Osim što će birati svoje političke predstavnike, izabrat će i hoće li opet zaigrati nečasnu političku igru odabira zastupnika malobrojnijeg naroda. SDP, koji je bio nositelj i Alijanse i Platforme, je u velikim problemima i gotovo sigurno će biti najveći gubitnik izbora. Izgledno je, a to se dalo upratiti i tijekom prosvjeda na daljinski upravljač iz američke ambasade, da će unutar stare paradigme koja se nasukala s platformom, a koju je gurao bivši američki veleposlanik Moon (znakovito je da još nije stupio na dužnost novi), zadnji trzaji nakon prosvjeda biti petljanja oko Martina Raguža kao tobože novog lica hrvatske politike u BiH. Što mogu učiniti genijalci iz velike ambasade? Sklepati koaliciju u kojoj bi bošnjačke/bosanske glasove vukla Komšićeva Demokratska fronta, privid hrvatskog legitimiteta davao očerupani Ragužev HDZ 1990, uz logistiku Lijanovića te eventualno postpravaških halal-strančica od Budimira do Jurišića? Umješno raspoređeni Hrvati na listama po većinskim bošnjačkim županijama bi možda konačno mogli napuniti šest od sedamnaest hrvatskih mjesta u Domu naroda, tako da siroti Inzko ne bi morao mijenjati zakone matematike u BiH kao prošli put pa bi se i legalno formirala bošnjačka vlast s par pohlepnih hrvatskih ikebana-majstora.

Generalna proba s prosvjedima u veljači nije prošla baš blistavo, ali očito je da bi se isti scenarij mogao ponoviti vođen od dijela NVO scene navezanog na američku ambasadu i financiranog od National Endowment for Democracy, čiju pipu prema BiH kontrolira notorni Reuf Bajrović. Na što se troši novac američkih poreznih obveznika u BiH i kakve posljedice to ostavlja po zemlju valjda će se nekada zapitati i netko nadređen iz američke administracije. Koliko je BiH funkcionalnija, stabilnija, koliko je povjerenje između ljudi i naroda poraslo nakon svih tih, novcem američkih poreznih obveznika financiranih zahvata?

Izbori će se odigrati po starom izbornom zakonu, koji, ako se dovoljno bošnjačkih glasova privuče "građanskom" ublehom i uz pravilno raspoređene "Hrvate", omogućava preglasavanje na svim razinama. No ako se i treći put ponovi već viđeni scenarij, to sigurno neće biti "treća sreća", već će se postojeće negativne tendencije samo dodatno intenzivirati, BiH će i dalje ostati raspadajuća država i podijeljeno društvo, uz još četiri godine političkog mrcvarenja i ekonomske i društvene stagnacije. Stoga, umjesto da se okreću potrazi za hrvatskim političkim i moralnim karikaturama koje su im spremne za komadić vlasti biti politički podanici, bošnjački lideri bi trebalo definitivno da odustanu od preglasavanja malobrojnijeg naroda, da postignu s legitimnim hrvatskim predstavnicima dogovor o izmjeni Izbornog zakona, kako bi se i teoretski slične stvari izbjegle ubuduće. Tek to će Hrvatima omogućiti pravi politički pluralizam, na koji im nije ostavljeno pravo u dva zadnja izborna ciklusa.