Nino Raspudić: Heraklit, Facebook, Stasi i dosljednost

Nino Raspudić: Heraklit, Facebook, Stasi i dosljednost
Jer voda je uvijek drukčija, kao što ni povijesni kontekst unutar vremenskog tijeka nikada nije isti pa nas, prema tom stavu, povijest ne može ničemu naučiti. U razdobljima vrlo sporih tehnoloških promjena, u kojima su ljudi živjeli uglavnom isto onako kao i njihovi šukundjedovi, drevne istine i lekcije još su mogli biti siguran oslonac. Dobro i zlo lakše se identificiralo i uvijek su se mogli primijeniti prokušani recepti. Ali što reći za zadnje stoljeće u kojem se unutar jednog ljudskog života svijet posve promijenio, upravo poput vode u Heraklitovoj rijeci vremena?

Prije mjesec dana obišao sam središnji berlinski arhiv zloglasne istočnonjemačke tajne policije Stasi u kojem je vođeno 17 milijuna dosjea. Unutar goleme doušničke mreže, koja je obuhvaćala više od 200.000 informatora, cinkali su se i najbliži – prijatelji, kolege, susjedi, rodbina i, što je najtragičnije, čak i bračni partner, roditelj ili dijete. Nakon pada “Antifašističkog zaštitnog zida“, kako je DDR-ov režim službeno nazivao Berlinski zid, građani su mogli dobiti vlastite dosjee. Dio je ljudi to i učinio, prema svjedočanstvima ponajviše zato kako bi složili neke do tada nedokučive kockice vlastita života, npr. shvatili bi nakon nekoliko desetljeća zašto nisu mogli upisati fakultet, dobiti bolji posao… Događali su se i veliki životni lomovi, kada bi žrtve otkrile da su ih špijunirali i najbliži. Upravo zato, ne želeći kopati po starim ranama, mnogi nisu željeli vidjeti svoje dosjee. U Stasijevoj su središnjici i zanimljive naprave poput stroja za otvaranje pisama. Industrijska bi vrpca s jedne strane u njega uvodila pisma, gdje su se pod posebnim tlakom i parom otvarala i takva izlazila na drugom kraju. Tu bi ih zaposlenici Stasija pomno pregledali, zanimljive podatke odmah unosili u dosjee, snimali mikrofilmove te uime države plijenili novac koji bi često slala rodbina sa Zapada. Pisma su se ponovno zatvarala i upućivala adresatima. Ako ste imali sreću da se rodite zaštićeni „Antifašističkim zaštitnim zidom“, Stasi je posjedovao kopije vaše korespondencije, fotografije vas i rodbine, znao je što pišete ljudima i oni vama, arhivirao vaša razmišljanja, preferencije, pa i trivijalnosti. Nakon obilaska Stasijeve središnjice, navečer sam uobičajeno povirio na Facebook, napisao poruke prijateljima, stavio nekoliko fotografija, opisao kako sam proveo dan i prihvatio nekoliko ponuda za prijateljstvo. A onda sam odjednom spoznao da sam dobrovoljno ostavio vrlo intimne podatke na mjestu koje ne mogu kontrolirati i da sam upravo sam sebe špijunirao i prijavio bolje nego i najjači Stasijev informator, uključujući i vlastitu suprugu… Vremena su se promijenila, mehanizmi su moći i kontrole sofisticiraniji, sami sebe prijavljujemo i uhodimo pod krinkom zabave, kontroliramo i discipliniramo pod nametnutom izlikom brige za zdravlje. Povijest nas ipak može nešto poučiti, pa i najneočekivanijim poveznicama. Posjet središtu tajne policije jednog već davnog režima bio mi je najbolje upozorenje da pripazim što stavljam na društvene mreže koje su stvorili i kontroliraju drugi.

A što nas naša bliska povijest može naučiti o već spomenutoj dosljednosti? Čini se da za dio javnosti samo bivši predsjednik Mesić može poput akrobata više puta stupiti u istu rijeku i izići iz nje svaki put čist i suh. Danas dijeli lekcije svom nasljedniku, zlonamjerno mu insinuirajući kako je išao “odavati počast kvislinškim snagama“, kao da je Josipovića uhvatio neki nenadan neonacistički poriv, a na YouTubeu, velikom, otvorenom arhivu nastupa javnih osoba, u svakom trenutku možemo pogledati Mesića kako govori da je Hrvatska pobijedila i 1941. stvaranjem NDH te kako se nemamo što ispričavati u Jasenovcu. Pri tome ne treba smetnuti s uma da te proustaške izjave nije davao kao zabludjeli tinejdžer, poput svojedobno Drage Pilsela, već kao nadobudni pedeset šestogodišnjak. A tko zna što nam rijeka vremena još nosi?

Nino Raspudić