Nino Raspudić: Gdje su Titovi Dolce & Gabbana?

Bista doživotnog predsjednika komunističke Jugoslavije uklonjena je iz ureda demokratski izabrane hrvatske predsjednice. Nakon te deložacije svi bitni problemi hrvatskog društva i dalje su tu, ali je dobro da je taj potez povučen, prije svega jer sada imamo jedan odvlačitelj pozornosti manje..

Začuđujuće je da je Josip Broz u predsjedničkom uredu uopće i bio prisutan četvrt stoljeća nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije. Došao je na vlast silom, stavivši se u ratnom kaosu na čelo širokog, heterogenog pokreta koji je na koncu usmjerio prema masovnim zločinima, jednopartijskom sistemu i totalitarnoj kontroli društva. Svi bitni elementi titoizma savršeno bi se uklopili u današnju Sjevernu Koreju. Za života su po diktatoru nazivani gradovi, od Titova Velenja u Sloveniji do Titova Velesa u Makedoniji, a najdalje su otišli radikalni Crnogorci preimenovavši glavni grad Podgoricu u Titograd. Zamislite kako se osjećao Tito kad dolazi u posjet Titogradu, govori ispred Titova spomenika i sluša pjesme o Titu pred publikom u kojoj mnogi imaju istetovirano Titovo ime ili Titov lik.

piše: Nino Raspudić / vecernji.hr

Odanost mu se izražavala parareligioznim obredom štafete mladosti,komadom drveta koji je mladež Jugoslavije nosila i predavala iz ruke u ruku da bi je Velikom vođi na kraju predali na stadionu JNA u Beogradu. Štafetlija je i danas puna hrvatska javna scena, neki su na istim pozicijama kao i prije trideset godina. U narodu je Tito bio toliko omiljen da se nakon smrti kult održavao posebnim Zakonom o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita. Masovne likvidacije, etnička čišćenja, otimačina imovine, kolektivizacija, Goli otok, verbalni delikt, ubojstva neistomišljenika po inozemstvu, putovnica i karta u jednom smjeru kao način rješavanja nezaposlenosti, samo su neke od stvarnih tekovina titoizma. Njegova tvorevina, komunistička Jugoslavija raspala se kako je i nastala, u sjeni masovnih grobnica, a Jugoslavenska narodna armija za neke se narode pokazala jednako toliko narodnom koliko i Brozova vlast.

Bit cijele priče o naslijeđu titoizma u tome je da se Broz borio za komunističku Jugoslaviju, a ne za demokratsku Hrvatsku. Dvije osnovne vrijednosti titoizma su u koliziji s današnjom Hrvatskom, jednako kao što su temelji NDH, s rasnim zakonima kao sastavnicom, u koliziji s osnovnim civilizacijskim i humanističkim vrijednostima koje nastojimo njegovati.

Pomirba koja nam treba nije pomirba Broza i Pavelića, komunističke Jugoslavije i NDH, već dva dijela naroda koji su se spletom povijesnih okolnosti generiranih izvana našli na suprotstavljenim stranama. Obje opcije oko kojih se danas prepucavamo bile su bez političkog legitimiteta i uzjašile su uz pomoć vanjskih sila. Je li većina mladića išla 1941. u hrvatsku vojsku zbog oduševljenja rasnim zakonima ili jer je vjerovala da se bori za svoju državu u kojoj će im biti bolje? Jesu li iste te godine drugi mladići išli u partizane zato da bi mogli puniti masovne grobnice ako dobiju rat i stvoriti diktaturu ili su išli u vjeri da se bore za oslobođenje zemlje od stranog okupatora, za pravednije društvo ili da spašavaju živu glavu pa se spletom okolnosti našli na pobjedničkoj, kasnije također ukaljanoj strani? Pomirba nije spajanje nespojivog, već pokušaj uvida da se društveno tijelo spletom povijesnih okolnosti na početku II. svjetskog rata našlo pocijepano i pred izborom koji je nužno vodio vezivanju uz projekte koji su se na koncu pokazali zločinačkima, a ta nesreća se poslije prenosi transgeneracijski i stvara podjele koje su komičnom neskladu s realnim problemima i vremenom u kojem živimo.

O "antifašizmu" kao razlogu da se Brozovu bistu ostavi na Pantovčaku bespredmetno je raspravljati. Dvije godine rata komunisti i nacisti bili su dobri saveznici koji su zajedno raskomadali Poljsku. Tek kad je u lipnju 1941. Hitler napao SSSR, komunisti postaju antifašisti, a Tito na daljinski upravljač iz Moskve (vidi Đilasov "Revolucionarni rat") kreće u "antifašističku borbu". Zašto se nisu digli odmah kad je zemlja okupirana u travnju? Ili, da Hitler nije napao SSSR još deset godina, bili se ustanak dogodio tek 1951.?

Branitelji Tita potežu dva očajnička argumenta koja su potpuno u koliziji s njihovom uobičajenom pričom i deklariranim vrijednostima. Prvi je da je Tito "vratio" Istru, Dalmaciju, Međimurje Hrvatskoj. Argument je, za njih neočekivano nacionalistički i moglo bi ga se poštenije prevesti ovako: Tito je valjao jer je pobilo ili potjerao Nijemce i Talijane, jer nam je omogućio da se iživimo nad onima koji su nas stoljećima kinjili kao nižu rasu, da lijepo popljačkamo njihovu imovinu, zauzmemo njihove gradove i tvornice. Prvo, Tito nije te krajeve priključio Hrvatskoj već Jugoslaviji. Drugo, ispravnije bi bilo reći da nam ih je dao drug Staljin, geostrateški nastojeći dobaciti što zapadnije. A što je s nekomunističkim akterima zaslužnim za pripajanje Istre poput don Bože Milanovića? Osim toga, pri takvoj nacionalističkoj valorizaciji Tita kao Hrvatine, nikada ne spominju ono što je isključio iz Hrvatske. Što je s povijesnim i etničkim hrvatskim krajevima koje je avnojevskim granicama isključio iz Hrvatske, a koji su pred rat bili u njenu sastavu?

Drugi očajnički argument u obrani neobranjivog je pseudotuđmanistički. Odjednom je najvećim pljuvačima po Tuđmanu on postao glavno uporište jer nije dirao Tita. Ako i ostavimo po strani njihovo licemjerje, legitimno je upitati se je li Tuđman bio apsolutno nepogrešiv i je li u kontekstu devedesetih, kad se Hrvatsku pred međunarodnom zajednicom optuživalo da je nastavak NDH, i mogao postupati drugačije? Tuđman je, kao i svi ljudi, imao svoja generacijska i kontekstualna ograničenja. Hrvatska je danas zrela da se do kraja razračuna s titoizmom i totalitarnim naslijeđem, bez straha da će njihalo, zbog neke nametnute ravnoteže, otići u drugu stranu. Danas možemo slobodno reći - mi smo antitotalitaristi. Ne treba nam baština rasnih zakona, masovnih zločina i državnosti vezane uz gubitničke projekte, ali ni titoizam. Zanimljivo je pratiti reakcije nekih deklarativno velikih demokrata i boraca za ljudska prva i njihovu nesposobnost da provare činjenicu da vrhovni označitelj više nije na Pantovčaku. U danima kad je Tito nakon sedamdeset godina konačno počeo seliti iz Zagreba, svjetsku javnost je zabavljao slučaj Dolce&Gabbana. Slavni dizajnerski par u intervjuu je rekao kako je za njih jedina obitelj ona tradicionalna, usprotivili su se iznajmljivanju maternica za gej parove, i ustvrdili kako dijete ima pravo na oca i majku. Ljutnju neistomišljenika izazvala je prije svega činjenica da su Domenico Dolce i Stefano Gabbanadeklarirani homoseksualci koji nisu na "liniji" komesara LGBT pokreta, koji ne dozvoljavaju nikakav pluralizam, jer misle da samo oni imaju pravo govoriti u ime te zajednice.

Dolce i Gabbana su gejevi, ali nisu samo to, već su višedimenzionalna bića pa su, između ostalog i tipični Talijani, a Talijani su veliki "mammoni", mamini sinovi i toga se ne srame. Kult majke i majčinstva je duboko ukorijenjen u talijanskoj kulturi. Kako će Talijan bez "mamma mia"? Njemu je nezamislivo da nema mamu, već Eltona Johna i njegovog "muža". Dolce i Gabbana su izazvali lavinu bijesa profesionalnih gejeva, ali su jako pridonijeli i razbijanju nekih barijera. Ljudima s predrasudama prema homoseksualcima su pokazali da nisu svi na uskoj ideološkoj platformi razvaljivanja tradicionalnih vrijednosti, već da ih ima na različitim ideološkim i političkim pozicijama. Kad ćemo dočekati jednog "antifašističkog" Dolcea i Gabbanu u Hrvatskoj? Da netko kaže - mi smo antifašisti, ali se odričemo titoizma upravo zato što je u praksi realizirao mnoge značajke fašizma. Od jednopartijskog režima, kontrole privrede, kazamata, verbalnog delikta, gaženja ljudskih prava, promicanja režimske umjetnosti, militarizma, uniformirane djece i mladeži, kulta ličnosti?

Dok čekamo lijeve Dolcea i Gabbanu, bilo bi lijepo kad bi se i HDZ na terenu poveo za primjerom Predsjednice pa dosljedno uklonio imena ulica i trgova koji još nose ime po jugoslavenskom diktatoru u gradovima gdje su na vlasti, poput Karlovca, Šibenika, Velike Gorice ili Zaprešića, i time opravdao svoj deklarativni antitotalitarizam.