Nino Raspudić: Doba regionalnih lidera

Ako prihvatimo taj stav, promjene u našem svijetu i novosti u našem jeziku pokazuju se kao nužno povezane. Najvažnije područje političke borbe danas su mediji, a unutar njih boj se, na najdubljoj razini, vodi upravo oko riječi. Politički izrazi koji su nekada boli uši, opetovanom se uporabom „normaliziraju“, a ono što označavaju i što je u osnovi konstruirano i umjetno uvedeno, s vremenom se počinje percipirati kao nešto prirodno i samorazumljivo.

Posljednjih dana najspominjanije riječi u našim medijima, „lider“ i „regija“, prije samo nekoliko godina zvučale bi krajnje neprimjereno. Kako to da mediji, umjesto nekoliko hrvatskih riječi koje mogu izraziti isto značenje, posve normalno počinju rabiti anglizam „lider“? I zašto se govori o „liderima regije“? Odgovor je jednostavan. Riječ je o uvezenoj političkoj igri, osmišljenoj izvan svijeta našeg jezika. Kao što nam je, kad govorimo o nogometu, igri izmišljenoj u Engleskoj, normalno rabiti riječ „gol“ ili „bek“, tako je i „lider“ najprirodniji izraz za označivanje figure u uvezenoj, točnije nametnutoj geostrateško-političkoj igri.

Dapače, upravo uporna uporaba stranog izraza za tobožnjeg vođu nesvjesno razotkriva uvezenost te igre. Iz govora eurodiplomata koji odrađuju posao oko regionalnog pristupa, „lider“ i „regija“ prelili su se u govor naših političara i rječnik naših medija. Nekada smo imali begove, providure, banove, poglavnike, generalne sekretare, poglavare, a danas su „in“ regionalni lideri. Priča o „balkanskim asocijacijama u koje nas neki žele ponovo gurnuti“, a koja se krajem devedesetih činila kao babaroga kojom nas plaši stari paranoik, danas je postala naš samorazumljiv politički okvir.

Tako je ove srijede u Sarajevu održan samit „EU – zapadni Balkan“ na kojem je najnormalnije sudjelovao i hrvatski ministar vanjskih poslova. Istodobno, u prošlotjednom intervjuu britanski parlamentarac Denis MacShane, ne krijući ushićenje, ideju o formiranju odbora koji bi radio na tome da zemlje „Balkana“ zajednički uđu u EU 2014. godine, naziva „izvrsnom i plemenitom ambicijom“. Kako se pojam „regija“ uspio neopaženo uvući u naš politički diskurs? I tko određuje što nam je regija i zašto nam se regija završava desetak kilometara sjeverozapadno od Zagreba, a proteže se osamsto kilometara na jugoistok?

Zašto nismo u regiji s Ljubljanom, Trstom, Grazom ili Budimpeštom, a jesmo sa Skopljem i Tiranom? Koga smo i kada ovlastili da u naše ime pristaje na to? Dio nas medija uvjerava kako se upravo vodi borba između Josipovića i Tadića oko toga tko će biti „lider regije“ i stvara navijačka atmosfera u kojoj bismo valjda trebali izgristi nokte od napetosti nadajući se da će tu laskavu titulu prvog ramena za europsko tapšanje ponijeti upravo naš predsjednik. Infantiliziranje javnosti svih zemalja „regije“ time doseže vrhunac. Što je lider, što je regija, zašto bi se uopće trebala voditi ta borba, tko presuđuje ishod i što za zemlju pobjednicu znači to da će baš njezin predsjednik biti lider? I kakav je to lider kojeg, kao misicu, izabire europski žiri?

Umjesto „lidera“ za tu bi funkciju primjereniji bio izraz „comprador“, portugalska riječ sa značenjem “kupac”, koja se odnosila na lokalne trgovce u kolonijama koji su bili posrednici između kolonizatora i lokalnog tržišta. U postkolonijalnoj teoriji izraz je dobio šire značenje i danas označava privilegiranu, dobrostojeću i obrazovanu lokalnu elitu u službi (post)kolonijalne dominacije. U nepristajanju na „regiju“ treba paziti da se ne upadne u zamku orijentalizma, oholog pogleda na „Balkan“ iz naše, tobože civiliziranije i zapadnije perspektive, jer nije riječ o tome, već o nečem drugom.

Načelno, osnovni problem nije to što ćemo se naći u balkanskoj, a ne u srednjoeuropskoj ili mediteranskoj „regiji“, već što oko toga nije vođena nikakva prethodna politička, niti šira javna rasprava, unutar koje bi se argumentiralo političke, ekonomske i druge hrvatske interese za takvim okvirom, nego se odjednom kao prirodno nameće da smo na tom putu. Jednostavno – legneš u domovini, probudiš se u regiji. Ostaje zaključak da je „regija“ izvana diktirana domaća zadaća „liderima“, a ne suverena, promišljena, strateška odluka same Hrvatske. Uostalom, svatko je lider svoje sreće.

Nino Raspudić