Nije bilo uzalud!

Nije bilo uzalud!

Na lokalnom groblju okupljen svijet na ispraćaju jednoga od nekoliko poginulih sumještana-branitelja. Iako se na sprovodima samo imena mijenjaju a žalost ostaje uvijek ista, sahrane u ljeto 1993. bile su drukčije: sa svakim novim ispraćajem poginuloga, tuga je iznova iznenađivala svojom razornom snagom i unakazivala sve više lica.

Nešto je izokrenuto, neprirodno, u tomu da majka i otac stoje nad mrtvim tijelom vlastitog djeteta, da oči žene umjesto otvorene i sa sjajem gledaju u budućnost tek započetog obiteljskog života, sada natečene od suza tupo zure u otvoren mužev grob. Neobično je gledati izobličena lica staraca nenaviknutih na suze. Jedan muškarac srednjih godina očajno je zavapio prema političarima koji su nijemo stajali u groblju: „Pogiboše nam djeca, zaštitite nam djecu!" U jednom trenutku obraća im se i otac poginuloga otirući brzim pokretima ruku suze s lica kao da ih se srami: „Samo da nije džaba, molim vas samo recite da ovo nije bilo džaba, da je moj sin zalud dao život!" Ta jecajima istrgana rečenica, sadržajno negdje između pitanja i molbe, ugnijezdila mi se tako razlomljena u sjećanju, da je evo nosim punih 25 godina.

Doista, je li danas, četvrt stoljeća kasnije, još uvijek opravdano postavljati pitanja smisla i značenja žrtava branitelja. Evo kako bih ja sebi, bez ikakvih pretenzija na stručnu analizu (i ostavljajući sada po strani pitanje međunacionalnih odnosa, izbornoga zakona, medijskih harangi i bjesomučnih negativnih pridjevanja na račun hercegovačkih Hrvata) objasnio kako stojimo s tim pitanjem ili gdje smo danas u Hercegovini, dvadeset pet godina kasnije. Moglo bi se naravno započeti s time kako je rat već po sebi potpuni poraz i kako smo svi izgubili i kako tu nema pobjednika, što je u osnovi točno, ali nedovoljno, jer to nije istina u punini. Istina je potpuna ili nikakva, nema polovičnih istina. Istina ne trpi prešućivanja neugodnoga, hoće poput kirurškoga noža zasjeći bolna i gnojna mjesta: sadržaj često nije ugodan za vidjeti i podnijeti. U ovom slučaju istina je na žalost neugodna i ružna da bi je moderni jezik vjerojatno proglasio politički nekorektnom.

A istina glasi da je rat jednima donio žrtvu, gubitak, bol, patnju, siromaštvo, egzistencijalnu nesigurnost i strah, a drugima materijalna bogatstva, nekretnine i pokretnine, lagodan život, društveni i politički uspon, utjecaj i moć. Rat je posijao toliko zla da i danas od njegovih plodova trnu zubi. Ali najgore je što je razdijelio puk u dvije skupine: na onu brojniju koja je iskusila žrtvu, gubitak, bol, patnju, siromaštvo i egzistencijalni strah i na onu malobrojniju ali moćniju i utjecajniju kojoj su rat i poratne promjene omogućile društveni i politički uspon, lagodan život, utjecaj i moć. Ovi prvi ovise o raspoloženju i milosti ovih drugih, prisiljeni su šutjeti, trpjeti poniženja i gubiti dostojanstvo dodvoravajaći se potonjima; podmićivati ih s onim zadnjim što još posjeduju pa i posuđenim sredstvima ne bi li im ovi drugi posredovali uposlenje nekoga od članova obitelji i osigurali barem preživljavanje; zaokruživati im imena na izborima, premda im u jednom zdravijem demokratskom ozračju ne bi povjerili svoj glas, a kamoli sudbinu vlastite obitelji i svoga naroda.

Nakaradni državni ustroj (dovoljno je spomenuti dva entiteta i tri naroda) generator je većine nabrojanih zala koji se s vremenom samo gomilaju i prijete prsnućem unutarnjih nezadovoljstava. Takve suprotnosti u političkim zahtjevima tri nacionalne zajednice, od kojih jedna stremi separatizmu, druga unitarizmu, a treća traži zasebnu federalnu jedinicu, razotkriva daytonsku BiH kao nemoguć i promašen međunarodni projekt koji je, izgleda, i kreiran samo da sluđuje ljude, držeći ih u trajnoj napetosti. Ovakav ustroj jedino pospješuje koruptivni rast i pogoduje širenju klijentelističkih mreža. Suvišno je opisivati načine na koje se u jednom korumpiranom društvu uprihođeni javni novac uzima (i privatnim kanalima dijeli članovima privilegiranih interesnih skupina) i kako funkcioniraju klijentelističke mreže, odnosno mehanizmi brzog i „zakonitog" bogaćenja („usluga za uslugu" ili „postotci za učinjenu uslugu"), bez ikakva straha od kaznenih progona. Netko će možda primjetiti da je nekoretno generalizirati i sugerirati zaključak da su svi političari isti, korumpirani. Jasno je da i ovdje kao i u svakom društvu postoje i oni koji se iskreno i s poštenim namjerama pođu baviti politikom. Problemi su strukturne naravi, a ne personalne. Onaj tko je imalo upoznat s klijentelističkim odnosima u društvu znade da je riječ o razgranatom sustavu koruptivne moći koja se djelujući širi, blokirajući svaki pokušaj pojedinca (pa i skupine) da nešto promijeni na bolje. Nekoga s poštenim namjerama u politici takav sustav nakon nekog vremena ili korumpira ili ga učini naivnim. Neki možda nisu ni svjesni da su u žrvnju klijentelizma i da rade nezakonito i nečasno. Sve ovo navelo bi na zaključak da su nas rat, korupcija i klijentelizam posve zatrovali i da su zaludu bile sve žrtve.

Ovoga ljeta, međutim, dogodilo se nešto neočekivano što poziva na suzdržanost u donošenju takvih zaključaka. Planetarni uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije izazvao je erupciju oduševljenja i proizveo toliko pozitivnih emocija da su mnogi barem zakratko na drukčiji način počeli doživljavati zajednicu kojoj pripadaju i svoju ulogu u društvu. Taj je uspjeh zbližio i ujedinio ljude u pozitivnom ozračju, potaknuo ih na razmišljanja o tomu bi li bilo moguće i na koji način prenijeti izvrsne športske rezultate i na druga, daleko važnija područja društvenoga djelovanja. Potaknuo je i na promišljanja o nekim potisnutim, zapostavljenim ili zanemarenim vrijednostima. Promatrajući to obilje crveno-bijelih kvadratića s hrvatskim grbom na djeci i mladima, prisjetio sam se vremena kada se zbog istoga toga grba završavalo u zatvoru. Slušajući navijačke pjesme i glasno skandiranje hrvatskoga imena, pamtim da nije bilo doista tako davno da ga se moglo i smjelo izgovarati samo šapatom. Kroz takve scene se pokazuje kako se brzo zaboravlja sloboda kao posebna vrjednota. I upravo se u odrazu veličanstvena pojma slobode najjasnije zrcali veličina žrtve branitelja. Ne, nisu uzalud dali svoje živote i njihova žrtva obvezuje na odgovornije ponašanje i poštenije življenje.

Nogomet je čarobno jednostavna igra u kojoj se na naoko nevidljiv način prožimaju i upotpunjuju pojedinačne i kolektivne vrijednosti, gdje se individulalna postignuća na kraju ogledaju u kolektivnu rezultatu. Ta igra nudi jednu vrlo jednostavnu formulu za postizanje i društvenih uspjeha: da „igraju" oni koji to znaju i umiju najbolje (sposobni, a ne podobni!), da ih na „terenu" ne može biti više od propisana broja (nema uhljeba!), da se surađuje u „igri" i da svatko „igra" isključivo na svojoj poziciji (kvalificirani!). A za onaj krajnji, potpuni trijumf potrebno je još nešto: pošteno suđenje!

Ivica Šarac, Crkva na kamenu, Mostar, kolovoz-rujan 2018.