Nekad je bio ćuko, pa onda pas, a sad je prijatelj

U takvim okolnostima te "tjeraju"da vjeruješ kako je - nemoralno moralno, a nenormalno da je normalno!
Kada smo mi u višim razredima u ono vrijeme išli na Vjeronauk, bilo je poželjno da to bude u tajnosti.
Živjela sam na Aveniji. Za nas kao i djecu s Rudnika se Vjeronauk održavao u podrumskim prostorijama na Rudniku kod obitelji Miletić (mislim da su se tako zvali).
I prije već bi sišli niz stepenice na čas Vjeronauka okretali smo se više puta da nas tko ne vidi i ne ismijava.

Tada se u svim sferama društva pazilo da ne budeš osramoćen jer na neki način odudaraš od okoline bez obzira na to što si radio nešto lijepo i pozitivno.
Stid je bio prisutan!
Vremenom je u pojam stida iščezao i promjenIla su se "pravila života"
Mnogo čemu smo se čudili prije, danas je posve "normalno"!
Naglašavajući opet -kako komu.
Puno toga je sve samo nije normalno,ali ako što kažeš tad si: "zatucan", "seljak", "primitivac i k tome slično.

Za mene neprihvatljivo i neshvatljivo da mi ne piše da sam mama/majka/mater već "rod 1" ili "rod 2".
Da ne pominjem slikovnice za djecu u vrtiću i nižim razredima koje su rađene na temu - 2 mame i 2 oca.
U zadnje vrijeme evo vidim "guraju gdje stignu" te dugine trake i trakice.
Pa se jedan mladi i perspektivni nogometaš pobunio protiv nošenja iste i automatski je "prozvan".
Čude se kako je to moguće.
Odmah je okarakteriziran kao netolerantan i štošta još negativno.
Nedavno čovjek u svom apartmanu ljubazno odbio gay par.
Tolika se oko toga digla "prašina" ,da je mnogo manja bila kad je na Hirošimu bačena nuklearna bomba.

Međutim,kada vas odbiju za smještaj s djecom , to spada pod normalno.
Ako se kojim slučajem pobuniš još dobiješ kaznu jer ne poštivaš pravila "kuće".
Meni nitko ne smeta sa svojim stavovima i razmišljanjima sve dok mi iste za mene neprihvatljive ne počne "gurati pod nos"!

Od apsurda do apsurda....i tako iz dana u dan te uvjeravaju da si "bolestan ako si zdrav"!!
Onda shvatiš da ljudi sve manje nastoje biti ljudi....izdvajaju se i veličaju bahati, bezobrazni i budale.
U svom tom ludilu čovjek (po)ostaje željan zdravog prijateljskog odnosa.
Drastično se smanjuje krug poznanstava i više nije kao nekad da je pod normalno da zvoniš/kucaš susjedu u bilo koje doba i tražiš nešto što ti tog trena zafalilo.
To je odavno izišlo "iz mode". Prvi susjed je sada "najudaljenija" osoba!

I nekada davno smo se čudili kada bi išli u strane zemlje ,kako većina njih najviše vremena provodi uz svog kućnog ljubimca.
Za nas je to bio ćuko.
Imao ga je samo onaj tko je po tim standardima imao uvjete.
A,u 97 % slučajeva se podrazumijevalo da je to kuća s okućnicom na kojoj ćuko boravi u ulozi čuvara.
Vrlo rijetki su ga u to vrijeme držali u kući ili općenito imali.
Ja se mogu samo sjetiti moje kume Ivone (kćerke poznatog Mostarca Jadranka Ćele Topića).

Imali su tada prekrasnog vučjaka i pudlicu u svom stanu u Experimentu.
Zaista ne znam da se mogu još bilo koga iz tog vremena sjetiti, a da je toliko vodio brigu i volio pse kao ta obitelj

S vremenom ćuko postade pas i nekako se njegova prisutnost raširila.
Bivao je sve češća pojava u domaćinstvima, a naročito stanovima.
U kući smo i mi imali psa.
Djeca su se najviše igrala s njim.
Naravno, taj isti je imao sve potrebno, ali i smještaj van kuće.
Prolazili su mnogi psi dok jednog dana umjesto psa nije došao "prijatelj"!
Vrlo brzo je iz dvorišta prešao u hodnik, sa hodnika na balkon, sa balkona u dnevni, iz dnevnog po cijeloj kući. Naposljetku se smjestio u srce.
Prisutnost tog prije svega odanog bića je fascinirajuća!
U dosta stvari promjeni pogled na svijet.
Toliko razumijevanja, suosjećajnosti, toliko inteligencije i ljubavi se doista teško može riječima opisati.

Valjda živimo u vremenu gdje su nam životinje definitivno bolji ,odaniji i iskreniji prijatelji od ljudi!
S toga slobodno mogu kazati da je za mnoge ljude - moj pas ljudina!

Daniela Škegro/HERCEGOVINA.info