Ne prodajimo Polog za siću

Čak i njegov lik u ulju na platnu vjerno je oslikavao svu dobrodušnu karizmu, čije refleksije bude najdublje osjećaje ponosa i sjete.

piše: Martina Mlinarević-Sopta l poskok.info

Tihomir je bio jedan od onih što sam ih vidjela večeras u dokumentarnom filmu „3 dana" , a koji je premijerno prikazan u prepunoj kino-dvorani Borak na Širokom Brijegu. Kolaž emocija posložen u odličnu priču o događanjima u Pologu 1991., sa svim relevantnim nosiocima i akterima tog doba i vremena, vodećim političkim strukturama tadašnje SFRJ, časnicima, pukovnicima, vojnicima i običnim narodom, stvorio je ekspanziju toliko različitih momenata koje je nemoguće obuhvatiti jednom rečenicom. Ogoljen i „iz prve ruke" vjerodostojan scenarij početka turobnih vremena Balkana, dugoročno može biti fanatastično polazište za nekoliko esencijalnih, socioloških pitanja glede naše prošlosti i njenih utjecaja na našu sadašnjost.

Uprizorenje fascinantnog hercegovačkog inata i prkosa u trodnevnim pološkim zbivanjima, posramilo je večeras do tabana sve ono „hercegovačko i hrvatsko" što se posljednjih godina lažno prodaje pod tim imenom. Naime, pod parolom zaštite vitalnog nacionalnog interesa već petnaestak godina trećerazredni politički manipulatori nam serviraju nejunačka muda pod bubrege. Hrane nas madioničarskim ublehama o bjesomučnoj borbi za prava hrvatskog naroda, u predizbornim jesenima redovito nam ubrizgavajući injekciju sustavnih laži o boljoj budućnosti koja ne dolazi.

S druge strane, pod „plašt Hercegovine" i u besramno iskorištavanje tuđe hrabrosti, uvukli su se i oni koje je ratni šverc i kriminal ustoličio u moderne, kapitalističke goniče robova. Oni nepismeni šibicari od čijih su zatupljujućih pojava stvarani stereotipi čitavog kolektiva. Oni koji su u naše svjetove uveli novo, trendovsko domoljublje - kako biti zagriženi nacionalist koji legalizira mržnju, a istovremeno recka podlaktice na Cecu i sve ostale izdanke silikonskih treš-priredbi. Oni zdravi ljudi koji su useljeni u stanove za invalide i za imaginarne gelere primaju nekoliko stvarnih mirovina. Oni pojedinci koji su svećeničke mantije licemjerno prodali za domjenak i koju zgužvanu novčanicu nakon par bokala vina.

Rijetki od tih papaka su se usudili biti večeras prisutni u Širokom Brijegu. Naša politička krema je jad bez časti, s ponekim časnim izuzetcima kao što je Brko. Svjesni da je prava i iskrena zaštita vitalnog nacionalnog interesa bilo onih nekoliko stotina ljudi u Pologu. Koji su sa par lovačkih pušaka i srcem veličine Kilimandžara stali pred sto tenkovskih topova. I bili spremni pasti pod gusjenice da bi spriječili proboj jedinica JNA prema drugim mjestima Hercegovine i Hrvatske. Dok su se kockali s vlastitim životima, nepokolebljivošću poražavajući strah, njihove supruge su zbunjenim i gladnim klincima u tenkovima nosile uštipke, pružajući nam još jednu neiscrpnu lekciju o ovdašnjoj ženi i majci, okosnici ljudskosti u najtežim vremenima.

Također, danas kad sve dublje krize potresaju Crkvu, vidjeti jednog fra Antu Marića, a posebice fra Mladena Hrkaća da u onakvim trenucima sačuva hladnu glavu i ponudi toliko istinske motivacije, ohrabrenja i duhovnog smiraja jednom kaosu koji svaki čas može eskalirati krvlju, je inspiracija za koju se ne pronalaze riječi.

Salve smijeha izazvale su scene (preporučujem urbanim bošnjačkim „gradžanima", koji s toliko prezira nastupaju prema ustašoidnim kamenjarcima) dok se uzavrela masa oglušila na poruke kardinala Kuharića, Tuđmana i svih ostalih koji su davali izjave da bi trebalo propustiti tenkove Armije, a istovremeno su zdušno skandirali - Hoćemo Aliju!

Postoje neke naivne sekvence naših života koje činimo u različitim vrstama zabluda, a kojih se kasnije možda sramimo. Gledajući u lica oko sebe nisam primjetila ni mrvicu stida što se takvo oduševljenje prolomilo kad se u Polog konačno uparkirao Audi80 sa sva četiri upaljena žmigavca i iz kojeg je izišao Alija Izetbegović. Naprotiv. To je pomalo ličilo na odrastanje. Ono kad slegneš ramenima, pomisliš kako je život nekada izgledao puno drugačiji i čovječniji, nasmiješ se svojoj djetinjoj naivnosti i procijediš jedno obično - e, jebi ga.

Dokumentarac o zaustavljanju tenkova u Pologu izvukao je na površinu sve ono što se u današnjem poretku stvari zaboravlja, a što sačinjava bit našeg postojanja u ovom podneblju.

U najtežoj političkoj situaciji od rata pa naovamo, dok kao drogirani zombi šutke promatramo kako nas šutaju sa svih strana, treba nam kao nikad dop pološkog ponosa i izdržljivosti. Jesu li oni glavu u torbu stavljali, da bismo mi danas bili kukavice bez stava koje slijepo slijede kompromitirane vođe i mireći se trpe najnepravedniju institucionalnu torturu koja može zadesiti jedan narod? Dok nas političko Sarajevo, potpomognuto našim levatima, ugnjetava za domaću zadaću svaki dan, šta nam je ostalo od onog grlatog uzvika - "Nema prolaza"? Od siline koja ostavlja bez daha i do zuba naoružanu kolonu? Divimo se kojekakvim diletantima iz drugih naroda, a tu, pred očima, imamo prave i istinske heroje koji pričaju najdirljiviju priču o junaštvu. Jesmo li zapravo svi skupa nekad bili bolji ljudi?

Iako politička premoć u ringu naše stvarnosti često djeluje kao da vrtni patuljak izaziva King Konga na dvoboj, moramo izvući snagu iz prizora omanjeg, golorukog starca koji gleda u tu kolonu čelika što ga ispred vlastitog doma drži na nišanu topovske cijevi i kaže pobjedonosno - Samo pođi i zgazit ću te!

Dok nam gebelsovski mehanizmi medijske propagande nabijaju kamen nacionalne mržnje na vrat, ocijenjujući nas fašističkim epitetima kao stoku na sajmu, iz poteza neispavanih ljudi u Pologu potrebno je učiti se o toleranciji i poštivanju. I zauvijek pamtiti cekere pune uštipaka i peksimeta.

Jednom mi je jedan moj prosdpovski, bivši prijatelj (sdpovcima su svi bivši ako niste na istoj političkoj dužini) iznerviran nekim mojim razmišljanjem, rekao da se osjeća previše Širokog u mojim tekstovima.

Nikad kao večeras nisam bila ponosnija što mogu biti bar mrva u ovom čudesnom briškom kolopletu povijesti. Ne prodajimo duh Pologa za siću.