Najneizvjesniji predsjednički izbori

Prvo, definitivno se pokazalo kako su dominantne agencije za istraživanje javnog mnjenja puka sredstva za prikriveni politički marketing pa ozbiljni mediji više ne bi trebalo da ga uzimaju ozbiljno. Ako vam agencija neposredno prije izbora "predvidi" i uvjerava javnost da će razlika između dvoje prvoplasiranih kandidata biti 12 posto, a izbori pokažu da je bila samo jedan postotak, kao u slučaju kandidata Ive Josipovića koji je osvojio 38% i Kolinde Grabar Kitarović sa 37%, onda tu nešto definitivno ne štima.

Drastična "fulanja" nekoliko najrazvikanijih agencija pred ove izbore prilika su da ih se javno raskrinka i spriječi buduće manipuliranje, pogotovo na parlamentarnim izborima jer ovakva "predviđanja" redovito ukopavaju opcije koje smještaju ispod izbornog praga, čime se biračima sugerira kako na njih ne treba "bacati glas" i time ozbiljno utječu na konačne rezultate.

Drugi poučak je da nema HDZ-a izvan HDZ-a. Od četvero kandidata koji su prikupili dovoljan broj potpisa za kandidaturu najlošije je prošao bivši HDZ-ovac Milan Kujundžić, koji je osvojio 6% glasova. Kampanja mu se temeljila na uvjeravanju konzervativnog biračkog tijela kako je on "prirodni" kandidat HDZ-a, a ne službena kandidatkinja stranke Grabar Kitarović. Pokazalo se da tradicionalni birači najveće hrvatske stranke ipak slijede služenu stranačku, a ne "prirodnu" ideološku liniju pa je Kujundžić na kraju ispao najveći gubitnik izbora.

Treći je da postoji nezanemariv dio biračkog tijela koji glasuje protestno, hirovito, za bilo koga tko nije dio postojećeg političkog establišmenta. Prvi takav slučaj viđen je prije deset godina kada je na predsjedničkim izborima Hrvat iz Amerike Boris Mikšić, bez ikakvog suvislog programa i unatoč pomalo komičnoj pojavnosti, umalo ušao u drugi krug sa Stipom Mesićem. Nedostajala su mu dva postotka da preskoči tadašnju HDZ-ovu kandidatkinju Jadranku Kosor. Na ovim izborima ulogu političkog medija za kanaliziranje prosvjedne energije preuzeo je dvadesetčetverogodišnji Ivan Vilibor Sinčić, mladić čija je kampanja predstavljala kombinaciju brutalnih istina o pravim vladarima Hrvatske u vidu stranih banaka i o njima ovisne oligarhije, u što se nije usudio dirnuti nijedan drugi kandidat, fokusiranja na probleme ovrha i deložacija građana iz stanova koje ne mogu otplaćivati, a kojima se protivi udruga "Živi zid" koja ga je kandidirala, s jedne, i krajnje političke i ekonomske naivnosti i neupućenosti, s druge strane. Sinčić je dobio respektabilnih 16% glasova i završio na trećem mjestu.

Prošli predsjednički izbori, održani prije pet godina, odigrali su se u čudnom političkom vakuumu nakon neobjašnjenog odlaska Ive Sanadera na polovici premijerskog mandata, kada je i ptici na grani bilo jasno da slaba Vlada Jadranke Kosor, skrpljena da se prebrodi do kraja mandata, gubi sljedeće parlamentarne izbore. SDP je bio u naletu i njihov predsjednički kandidat, uljuđeni i nenametljivi profesor na pravnom fakultetu i glazbenik Ivo Josipović, bio je izraziti favorit. Pogotovo kada je iz bivšeg HDZ-ova jata, rasturenog nakon šokantnog Sanaderova odlaska, na izbore izašlo troje kandidata. Time su, ionako osuti, HDZ-ovi glasovi dodatno usitnjeni pa je s velikim zaostatkom za Josipovićem u drugi krug prošao njegov donedavni stranački kolega iz SDP-a, živopisni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Ostalo je dobro poznato - Josipović premoćno pobjeđuje u drugom krugu i nasljeđuje Stipu Mesića. Nakon uglavnom nekonfliktne dvogodišnje kohabitacije s Vladom Jadranke Kosor, na sljedećim izborima njegov SDP dolazi na vlast. Josipoviću je time dijelom olakšan put prema drugom mandatu jer je mogao neometano širiti društveni utjecaj, prije svega u medijima, no s druge strane politički život mu je i otežan, jer nakon tri godine mandata SDP-ove koalicije, zemlja tone u sve dublju krizu, pa neuspješna vladajuća koalicija koja ga je kandidirala, Josipoviću sve više postaje teret u očima potencijalnih birača.

Iako su ga mediji, zahvaljujući prije svega agencijama za istraživanje, točnije pumpanje popularnosti, predstavljali kao gotovo sigurnog pobjednika izbora, Josipović je na koncu u prvom krugu odnio Pirovu pobjedu od samo jednog postotka prednosti nad HDZ-ovom kandidatkinjom. Za razliku od apsolutnog gubitnika izbora Kujundžića i apsolutnog pobjednika u okviru vlastitih ograničenih mogućnosti, Sinčića, Ivo Josipović, iako relativni pobjednik prvog kruga, realno je njegov relativni gubitnik. Čini se da je preležerno ušao u slabo vođenu kampanju. Nadmoćna davna pobjeda nad Bandićem, koja je u stvari bila unutarpartijski obračun, nije isto što i sraz s kandidatom ujedinjene oporbe, pogotovo kad si kandidat krajnje neuspješne vladajuće koalicije, kao Josipović danas. Umjesto predviđane pobjede u prvom krugu ili odlaska u drugi krug s vrlo komotnom prednošću, Josipović je nakon prvog kruga gotovo izjednačen s Kolindom Grabar Kitarović. Aritmetičko zbrajanje rezultata iz prvog kruga, naravno, ne funkcionira u potpunosti u drugom, ali razumno je pretpostaviti da će od šest postotaka birača koji su glasovali za Kujundžića više od polovice izaći na izbore i u drugom krugu te dati glas Grabar Kitarović, naročito nakon što ih je on i eksplicitno pozvao da to učine. Time Grabar Kitarović ima realnu startnu prednost nad Josipovićem. Konačna pobjeda ipak ovisi o druga dva faktora. Prvi su glasači Ivana Sinčića, drugi glasači koji nisu izašli na izbore u prvom krugu. Na prošlim izborima je odziv u drugom krugu bio šest postotaka veći nego u prvom, što će se vjerojatno ponoviti i na ovima, pa će se oko apstinenata iz prvog kruga voditi velika borba.

Najzabavnije u sljedeća dva tjedna kampanje je što će se oboje kandidata morati ulizivati glasačima mladića koji je pokazao vrlo oskudno razumijevanje političkog sustava, pazeći pri tome da ne demotiviraju svoje tradicionalno biračko tijelo. Medvjeđu uslugu Josipoviću već je učinila SDP-ova potpredsjednica Vlade Milanka Opačić koja je pri prvom javljanju iz Josipovićevog izbornog stožera izvrijeđala Sinčića da je "šarena laža", na što su joj iz stožera nadobudnog mladića oštro uzvratili. Vidjet ćemo vrlo brzo kako će dvoje kandidata razraditi strategiju prema glasačima koji nisu izašli u prvom krugu, a posebno prema nezadovoljnicima sveukupnim stanjem političke elite, koji su iz protesta zaokružili Sinčića.

Mediji su stvorili dojam kako su Sinčićevi simpatizeri skloniji Josipoviću, što čudi za prosvjedne glasače jer je Josipović već pet godina predsjednik države, a uz to je opet kandidat vladajuće koalicije, dakle apsolutno je dio establišmenta i u okviru svojih ovlasti suodgovoran za ovakvo stanje u zemlji. Očekuje se da će u nastavku kampanje za drugi krug Grabar Kitarović dodatno naglašavati činjenicu kako je Josipović organski dio vlasti odgovorne za katastrofalno stanje u zemlji, a kandidat Josipović će se pokušati što više distancirati ne samo od Vlade, već pomalo i od samoga sebe kao predsjednika iz prvog mandata.

U svakom slučaju bit će to zanimljiv sraz, šanse za pobjedu su pola-pola, a prevagu bi na koncu mogla donijeti tri TV-sučeljavanja, koja kreću već sljedeće nedjelje.

Nino Raspudić/Nezavisne novine