Mratina Mlinarević Sopta: Ljudi kojih ima, ali nema

Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Polog, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, ćaća, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, pomoć, poplave, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Bajram, Martina Mlinarević - Sopta, brat, ljubav, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, škola, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, BIH
Trebalo je zaboraviti Andrića i Bosnu i vodu čarobniju od svih voda, da bi se moglo zaboraviti „Jelenu, ženu koje nema", priču koja će sasvim obilježiti njezin život.

Bilo je to jedno od onih prvih neobičnih djela kojih se sjeća, a da ih je uzela na člansku iskaznicu u srednjoj školi u Mostaru, nešto potpuno mimo lektire, kako je ona i običavala uvijek čitati. Profesorica naredi „Zločin i kaznu", ona pročita „Braću Karamazove". U popisu lektira je"Proces", a u njezinoj torbi „Zamak". Poglavica Tvrdoglavica, kalemljena na kontru uvijek.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

piše: Martina Mlinarević - Sopta l poskok.info

Ali „Jelena" je bila nenadmašna priča za jedan od onih trenutaka kojih ćeš se zauvijek sjećati. Gdje god bio i s kim god bio, točno ćeš znati da se ulica zvala Kalemova, da je balkon bio sav pun krošnje procvjetalih lipa, da je Mostar mirisao kasnim postratnim proljećem i da si mogao shvatiti baš sve, ali nikako to Andrićevo potpuno pripadanje nekome koga nema.

Tek kasnije, mnogo godina kasnije, naučit ćeš ponešto o istinskom osjećanju prisutnosti druge osobe koja nije tu, ali je življa od naranče u ruci koju stišćeš, vode koja ti kvasi lice i ručnika kojim pridržavaš suze da ne potope pod u kupaonici.

Naučit ćeš ponešto o grljenju zraka i nasmijanom razgovoru sa praznom stolicom, činjenici da bi svi drugi racionalni, hladnokrvni prolaznici žalili tu scenu i tebe u njoj da su joj nekad mogli prisustvovati.

Naučit ćeš o roditeljima koji umiru iznenada ili polako. Ali svaki taj oproštaj kida po jedan sloj života s tebe. O djeci koja oboljevaju ili bivaju ubijena u ratu ili miru. O djedovima i bakama koji odlaze u grčevitom bolu, ali se pozdravljaju tiho i gordo kako su i živjeli.

Naučit ćeš da postoji puno, puno ljudi koji često u mraku pričaju sa imaginarnim licem o svakodnevnim glupostima, dodaju pastu za zube nikome iza svojih leđa, poziraju u suncu fotoaparatu koji ne okida, peru postelju u koju se nitko neće umotati cvokotajući, beru kupine uz prašnjavu, staru cestu dlanu koji se nikad neće ispružiti da ih uzme.

I svi oni skupa nisu nenormalni.

Pustite ih na miru, dovraga, i ne pitajte šta im je.

Oni su Nobelovci u zemlji koja je apsolutno zaboravila osjećati.