Martina Mlinarević Sopta: Ja, iz loze bisera i nepametnih emotivaca, ne znam nego ostati!

. Kad se probudio, poljubio je svoju staru majku i s vrha zadnje stepenice još jednom je pogledao svoj svijet zbijen u toj zlatnoj dolini što se prosula ispod Butorovice sve do Humca, ko kesa puna uz cestu izgubljenih dukata.

Piše: Martina Mlinarević Sopta | Facebook

I ostao. Njegov najbolji prijatelj danas je jedan od naših najbogatijih iseljenika. O dedo, nepametni emotivče.

Onih teških i turobnih godina rata, dvaput smo mi djeca bili spremni sa najlonskim kesama punim plastelina, salveta koje smo sakupljali, školskim portretima u demode odjeći i žutim ofucanim medom pod rukom. Jednom da bježimo u Rijeku, drugi put u Švabiju. Moja se mater popela na vrh zadnje stepenice držeći se za ogradu da ne potone i nevidljivom suzom sašila svaki oblak na čudesnom plavetnilu od Humca do Hardomilja. Rekla je da ćaća neće moći, ni znati bez nas. I ostali smo. O majko, biserko.

Jučer je najbolji prijatelj mog brata otišao u Njemačku. Bratovo sve, djetinjstvo, dječaštvo i mladost u autobusu za bolje sutra. Sa stotinama i tisućama drugih mladih. Ukidanje radnih dozvola u tom nekom tuđem boljem sutra, naše jadno danas ostavlja u jezivoj pustoši. Samo križaš imena koja nedostaju. Kao ono kad u godinama starosti gledaš na razrednim fotografijama tko je još živ. Ovaj put su doduše samo na tren umrli, umrli za nas i ovo ovdje; da bi se opet rodili negdje drugo, za neke sretnije i normalnije fotografije svog života. Svako novo jutro tražiš lica koja nisu na svojim starim mjestima na kavi. Znaš da im je dobro, da je u redu i da je ispravno, ali te isto malo boli. Ruka u zglobu dok mašeš s kolodvora, rupa u duši jer je svakim odlaskom povećana rupa oko tebe u kojoj stojiš. Ponor bez dna u zemlji bez smisla.

Jebem vam život! Vama, od najniže općinske do najviše državne instance. Vama, nesposobni idioti i kriminalci koji trenutno hladite jaja po luksuznim vikendicama, dok u kolonama na graničnom prijelazu u Crvenom Grmu ljudi ne idu da se okupaju u moru, namažu paštetu, pa se vrate s noći. Nego idu, da što prije zaborave sve ovamo. Gdje si nula, a ne čovjek, gdje od prvog do prvog ne živiš nego životariš ko pas lutalica, ako posla uopće imaš. Idu da ostanu. Čujete li bagro, idu da ostanu...Boli vas đon obraz kojeg nemate. Vaša ekipa sa razrednih i obiteljskih fotografija je uhljebljena i nakrala je za iduća tri naraštaja hlađenja jaja.

Nek je sretno svima, koji ste se spakirali, koji se pakirate, koji ste otišli ili tek planirate. Da zagrlite sreću sa što manje muke. Bit će vam možda često teško, ali se sjetite da ste na teško naučili. Normala, ta niste džaba ovdje govna jeli svaki dan. Nego da vam sada život vrati najboljim. Imajte što više uspjeha i osmijeha, naučite te hladnjake po zapadu kako se smije od srca. Znate vi to, i kad je najgore, znate dobro...

Ja, iz loze bisera i nepametnih emotivaca, ne znam nego ostati. U kretenskim genima nam tako. Sa moje zadnje stepenice, možeš vidjeti čarobne i zagrljene kao poslije lude pijane noći - Prenj, Vran, Čvrsnicu i Čabulju. A ako se dobro zagledaš vidjet ćeš i Glavatičevo.

Kad se zaljubiš recimo, ono do srži, iznad sebe i svega što znaš, ljubav u nas ima takvu boju. Ko Neretva u Glavatičevu. Tako vrluda i miruje, opija i ubija. I đe ja, to, vani da nađem? Ni s miljama ojra. O Marta, glupačo.