Martina Mlinarević Sopta: Bit će ovdje boljeg života, bit će kad ti ja kažem!

Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, bebe, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, djed mraz, djetinjstvo, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, planina, planinarenje, planinari, Martina Mlinarević - Sopta, foča, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta, Martina Mlinarević - Sopta
Duša tolika da ga ni u jedan ram ne biste mogli uokviriti, ako ga eventualno fotografirate. Prelijevala bi se ta duša ko čatrnja poslije nenajavljene južine. Što baš on? Valjda se onima koji baš nisu na „ti" sa raznim svecima i religijom javljaju ljudi od krvi i mesa, ko bi ga znao. I kao da me uvijek pita, ne govoreći ništa, šta sam to uradila danas da bude bolje, u sebi, u životu općenito, u ovoj šugi od BIH, koju nekad zovemo i državom. Jesam li bila đubre ili čovjek? Bila sam oboje i bila sam često.

I sjećam li se kad sam bila najsretnija. To je bar lako. A najtužnija? Ih. Oš disertaciju na temu? Bilo je nekih kolodvora, i ulica s fijukom vjetra, bilo je nekih suza što se ne otkidaju iz očiju nego padaju kroz unutrašnjost tebe, onako da sve zaliju i ubiju; bilo je nekih bolnica, smrti i ljubavi i oproštaja, bilo je nekih nepravdi i borbi koje ne vode ničemu, bilo je ljudi u nevolji i siromaštvu i bolesti, bilo je dana za ne ustati se.

Prazne su tada njegove oči. I razočarane. On je preživio devet mjeseci najtežeg zarobljeništva u KP domu u Foči. Čekao naivno prazna stomaka svoje prijatelje da im donesu šljiva, jer bi ih poslije mlaćenja odvodili na „branje šljiva", posve nesvjestan da više nikada neće biti ni prijatelja živih, a kamoli šljiva. Vidio strahote, glave ostavljene na zidu potpuno odvojene od tijela kao složene saksije pred proljetnu sadnju, ponio strahote polomljenim rebrima, pa ipak, nikad nećeš mržnje osjetiti u tom isprekidanom dahu dok priča svoju priču. Nikad zamora duha. Nikad posustajanja. Odustajanje? Ne vrijeđaj ga.

Džaba što mu pričaš da su ljudi možda veća stoka danas u miru, nego u ratu. I da će te često „tvoji" ubiti prvi bez mitraljeza, a onda svi ostali, da ni ne trepnu, jer se samo gleda "u se, na se i poda se". Da se djeca više ne igraju u pržini nego na tastaturi, regrutirani u slinave virtualne brigade, izvikuju foteljne parole i mrze zdušno. Sve i svakoga, ovisno od dana i vremenskih prilika. Da se po nacionalnosti i podobnosti diše, živi, zapošljava i umire. Da se piša krv za političke levate, držiš im dlan pod guzicom, prodaješ njihove ublehe, sve ne bi li našao posao djeci, toj izgubljenoj generaciji s fakultetom. Da ti djeca s fakultetom odlaze svako novo jutro daleko i ostavljaju svoje bašte ne okrećući se. Jebe ih se, s pravom, za bašte u kojima nema ništa, osim ljudskog korova. Da se otvaraju gigantski šoping centri da blještavilom kao da blještavilom kao opijumom zaboraviš na gigantski puste proizvodne pogone. Da si se oženio s bankom i imate strastven ljubavnički odnos, jer te na dnevnoj bazi zove nekoliko puta na telefon, pošalje ti tri koverte i deset sms-ova, da vratiš kredit kojim se prehranjujete. A ti baš izgubio posao. Pa se ubiješ.

Ne slušaju njegove oči. Samo te gledaju i pitaju te, bez ikakva pitanja. Hoćeš li biti đubre ili čovjek? Hoće li sve to pobrojano biti tvoja izlika za tvoje ništa? I šta ti vrijedi takav život? U kojem nisi ruku nikom pružio, u kojem nisi ni sekunde vjerovao, nijednom oprostio, ni minute se borio protiv sranja i ničemu se nadao?

Možda se drugim ljudima javljaju neki sveci i ukazanja. Mene svih ovih godina prati samo onaj njegov smežurani kažiprst dignut u zrak i glas iz duše čija se širina nikad ne bi mogla uramiti, a koji kaže : „Bit će ovdje boljeg života, bit će kad ti ja kažem!"

Ne trebam ga ni pitati kad je on bio najsretniji. To znam. Svaki dan je sretan. Jer vidiš, netko čezne velike stvari, materijalna bogatstva, blistava postignuća i ulice sa svojim imenom. A njemu je najvažnije da se mjesto ispred njegove kuće po njemu zove - „Munibova stanica" i da se tu zaustavljaju autobusi, da ga zna svaki šofer i da on putnicima svaki dan mahne s balkona poželjevši im sretan put. Mršavom rukom koja je propatila silno, poželjevši im tako sretan život. Život za borbu, a ne pičkasto odustajanje.

____________________

***(reobjava, u spomen na čika Muniba i Foču, jučerašnju presudu Karadžiću, sve one Foče moje zemlje, na svim stranama, za nadu i sutra. Bolje sutra.)