Martina Mlinarević Sopta: Čovjek koji diše poskoke

Martina Mlinarević Sopta: Čovjek koji diše poskoke
Kad slušaš Petra Gudelja kako sam čita svoju poeziju, ti ne slušaš stihove, nego orgazmični recital koji te poruši i izgradi u istom trenu, koji te raspori golim rukama i sve organe premjesti, koji te ubije i oživi. Petar Gudelj bi trebao čitati svu poeziju na svijetu.

piše: Martina Mlinarević Sopta l poskok.info

A kad sjediš pored Petra Gudelja, reklo bi se da sjediš pored svakog prosječnog, ni po čemu značajnog, čovjeka tih godina. Jednom, za stolom kavane kazališta u mostarskoj Kosači u rukama sam gužvala mokri kišobran dok su mi se kapi slijevale niz nogavice i nonšalantno natapale cipele, a on je pričao s druge strane stola, u svom sivom baloneru, raščupane kose i s licem, zapisati će Jergović, „kakvog redovnika".

Možda je baš trebalo tako, da pustim kišu u čarape, da bih zauvijek pamtila da sam jednom na istu pozornicu izišla kad i Petar Gudelj. Ja, sasvim mali netko, netko tko je od istog kamena, od iste zmije, samo par kilometara dalje, ugrižen i izrastao. U Bekiji, pa zatim u Nahiji. Možda mi je baš zato Petar Gudelj jedina i stvarna esencija ovog podneblja, čovjek čijim se riječima vraćam uvijek i iznova, čovjek o kojem moramo pričati, kojeg moramo čitati glasno na gumnima svojih života, pokraj nanizanih konaca duhana, pod škrtim suvozidinama, da bi od tog života nešto i ostalo.

U nakaradnom svijetu gdje opstajemo tehnologijom, budimo se u virtualnim anglizmima društvenih mreža, istraumatizirani dnevnim društveno-političkim događanjima, zadojeni teškim netrepeljivostima, u materijalističkom kozmosu gdje se bori za mjesta pod reflektorima surovom borbom koja ne preza ni od čega, potpuno je nevjerojatno da postoji čovjek koji godinama živi u svojevrsnoj izolaciji od stvarnosti kakvu je mi znamo.

Petar Gudelj je svjetionik dalek od svega. Svojim vlastitim izborom, a na šta se savršeno nadovezao ignorans i prijezir pojedinaca iz književnih krugova prema njemu i kamenu u njemu, koji će sve (ne)učiniti da ovu gromadu minimiziraju u svojim antologijama, manifestacijama i izborima nagrada. Sve to, njemu i ne znači ništa, jer je sam stanovnik vlastitog kozmosa u kojem mjerila po kojima se mi obični, egotriperski ljudi s greškom ravnamo; ne vrijede.

Reći će, kao da je to ništa, lagano kao da oblake prstom premješta: "Poeziju smatra nekom vrijednošću vjerojatno netko tamo negdje tko zna gdje i kako. Sve se to slaže, bilježi, sve će to naći neko svoje mjesto. Netko to prati. Samo općinstvo, što se zove javnošću, pojma nema o meni, a niti je meni do toga stalo tako da smo u najboljim odnosima. Radim neki svoj posao. U vrhu sam hrvatske književnosti i to ne ovoga stoljeća nego i prošloga stoljeća. Što živim u Baškoj Vodi, to je tako slučajno. Nemam nikakve veze s Baškom Vodom - Makarskom. Živim ovdje 35 godina, a živim kao da sam pao s padobranom. Ni s kim nemam ništa, ne sudjelujem ni u kakvu obliku, ni u čemu što se ovdje događa. Ne zbog toga što ja nekoga prezirem ili zbog toga što netko mene mrzi, dapače, ovdje u Baškoj Vodi ne znam pet ljudi. Ne znam da više od pet ljudi zna da ja uopće postojim. Jednostavno živim za se, pišem svoje knjige, izlaze moje knjige. Netko čita, netko ne čita."

Rođen u Podosoju kod Imotskog, u, kako je jednom kazao: "malom mjestu između dva brda, gdje nam ni vrata nisu bila potrebna na kući, jer smo mi vrata zatvarali brdom"; školovao se u Mostaru i Sarajevu, da bi komparativnu književnost diplomirao u Beogradu gdje je i živio do devedesetih, stvorivši dom i obitelj, a kasnije došao i ostao u Baškoj vodi pokraj Makarske.

Objavio je dvadesetak nenadmašnih zbirki poezije, a život koji ga je rasuo u nekoliko gradova i ostavio njegove cipele na nekoliko adresa, uz sva događanja proteklih godina, skrojio mu je različito korijenje od kojeg nikad nije bježao: - "Ja sam u Beogradu živio kao sretan čovjek. Uvijek sam sve najbolje govorio i govorim za Beograd. Beograd je jedini moj grad. Ja kad grad sanjam, ja sanjam samo Beograd. Sanjam Podosoje kao mjesto iz kojeg sam krenuo, a što mi se poslije događalo, sanjam samo Beograd. Kome se to sviđalo, kome ne."

Njegova je poezija istinska monografija ovoga kraja, ona je palucanje zmijskog jezika stalno živog i opipljivog, lišena svih uopćenosti, gola je i puna kao smokva na buri, jasna kao prazan štrik u opustjelim selima kamenjara. Savršen žongler najčistijih riječi i lirike koju ćete imati prilike čuti i iščitati, osamljeni lutalica škrtim vrletima, Gudelj je pjesnik u čijim su pjesmama vuk i poskok i koza i orao više od životinja, oni su život sam po sebi, opori dah vječnog vezanja za ono od čega si postao, jedinstvenog vezanja koje je u svojim nitima toliko slobodna da vijori kroz povijest civilizacija.

On diše smrt u življenju, pun sivih planina u svojim plućima i ponornica u krvotoku, ali ne da bi stvorio skučeno-zavičajni ram, jer zemlja koju tka od svojih prstiju je širina koju napajaju vjetrovi vremena i različitosti.

A šta mi? Slabo čitamo, premalo poštujemo jezik kojeg smo dobili u nasljeđe, rušimo kamene gomile koje su nas izbacile iz svoje utrobe. Bježimo od drače u mondeni, isprazni svijet ničega, potpuno nesvjesni da upravo kamen može biti istinski kozmopolitizam ako ga se živi na pravi način. Ruralnost ličnosti ne ispiru štikle, šljokice, napucani bolidi. Potrebno je proći čitav svijet da shvatiš da je droba u tanjuru polazište i kraj. Čatrnja te napila, majka te othranila, zmija osnažila da se boriš. Sjećaš li se toga, čovječe?

"U Vranjači i Dvogrljači, gdje su druge napadali, nama su se
umiljavali, oko naših nogu ovijali poskoci. Branili nas od drugih
zmija. Bili su to poskoci što su se odgojili u našoj kući, koje je
oštenila naša kučka Zmijara. Naš rod."

Za one moje mrtve

Za one moje mrtve koje nitko neće spomenuti
ni rječju ni kamenom ni mjeđu.
Za one moje mrtve kojima su pred pokop
pljunuli u lice.
Za one moje mrtve koji s ispljuvkom na licu borave vječni san.
Za one moje mrtve koji ne mogu usnuti,
što su se pritajili u zemlji.
Koji iščekuju jos jedan hitac u potiljak, u leđa.
Za one moje mrtve koji se još ni jednom nisu nasmiješili u zemlji.
Za one moje mrtve kojima je iz usta nikla i nasmiješila se trava.

Zemlja u jeziku

Imam zemlju u jeziku.
Imam jezik u zemlji.
Ne mogu iskopati
Zemlju iz jezika.
Ne mogu iščupati
Jezik iz zemlje.