Marijan Knezović: Papa Franjo u Sarajevu neće biti gost nego domaćin
Postoji možda i previše otežavajućih okolnosti
Nedavno je i Nino Raspudić napravio malu kontekstualnu digresiju kada je u kolumni došao do možebitnog zaključka da bi se papi Franji u Sarajevu najviše obradovali Srbi, aludirajući na papino osuđivanje genocida koji su Turci počinili kada su ubili 1.5 milijun Armenaca. Svakako se slažem s tim da će biti zanimljivo popratiti unutarbošnjačke nedoumice oko toga je li papa Franjo populistički pozitivan, s obzirom da je za genocid prozvao zemlju koja gotovo da ima neku vrstu mentalno oportunističke koncesije nad glavnim gradom Bosne i Hercegovine.
S druge pak strane, Franjin posjet nikako se ne može uspoređivati s posjetom Ivana Pavla II. Iako su obojica, svaki na svoj način, pioniri multietničnosti i vjerske tolerancije, Franjo ipak ima drukčiji zadatak od Ivana Pavla II. Dok je posjet Ivana Pavla II. bio akt smirivanja stvari, i to izuzetno uspješan, papa Franjo će morati piće ohladiti, a jelo podgrijati. Ne sumnjam da će to i učiniti, samo treba biti oprezan i znati da je tanka linija između skretanja pozornosti na jedan narod i društveno kontroverznog ponašanja, pogotovo u sredini kakvo je Sarajevo. Dosada nisam komentirao papu, i to samo zbog razloga što smatram da je pogrešno suditi knjigu po koricama, koje su kod Franje izuzetno lijepo sjajile. Nakon nekoliko stranica, čini se da je sjaj bio samo uvertira u ekumenizacijsko ljudske vrijednosti.
Posjet rubnim dijelovima ruralnog kršćanstva najbolja je poruka
Papa stila svakako ima, a i hrabrosti. Zanimljv, ali i reflektivan je izbor zemalja koje je papa dosad posjetio. Nakon Jordana, Albanije, Turske, Južne Koreje i Filipina, papa dolazi u europski Jeruzalem, još jedno od rubnih područja katoličanstva, ali i kršćanstva, ako izuzmemo Filipine koji su većinski katolička zemlja. Naravno, ni tamo papa nije išao kao turist, što se može zaključiti iz činjenice da u Filipinima već duže vrijeme frcaju dalekometne iskre od strane jednog dijela pobunjenog muslimanskog stanovništva. Jasno je da je papa svoju službu shvatio kao neodgodiv zadatak za promicanje kulture poštivanja i očuvanja prava onih malobrojnijih, kao što je to kao kardinal radio i prije pontifikata. Upravo zbog toga, papin posjet našoj zemlji nikako ne možemo promatrati kao želju Argentinca da vidi bosansku raju, već kao pomno smišljen plan za očuvanje međuljudskih odnosa u detoniranoj Bosni i Hercegovini.
Mnogi se bune zbog tog što papa ne dolazi u Hercegovinu, ili negdje drugo gdje su katolici većina. Iako na prvu misao možda i zanimljivo pitanje, ne treba previše razmišljati da bi se došlo do zaključka da taj posjet u tom slučaju ipak ne bi bio korak naprijed u političko socijalnom smislu za Hrvate, već možda samo jedno veliko slavlje, a političko progresivno stagniranje. Žustriju, da ne kažem pozitivno provokativniju poruku političkim elitama, svakako će manifestirati tisuće hrvatskih i vatikanskih zastava u Sarajevu, a internacionalni potencijalni lobi će na taj način sigurno ofenzivnije reagirati. Neupitno je da će pojedinci, odnosno velik broj pojedinaca, papin posjet nastojati iskoristiti za propagiranje bosanskohercegovačke idile, koja će ipak postojati tek u molitvama tog 6. lipnja.
Nije svaki suvenir dobar suvenir
Papa će sa sobom iz Sarajeva zasigurno ponijeti i suvenir. Iako bi mnogi radikalisti kojih je u Bosni i Hercegovini sve više vjerojatno htjeli da taj suvenir bude olovni metak, mislim da će ipak papa ponijeti nešto što će ga puno bolje podsjećati na predivne, ali napaćene narode koji žive u Bosni i Hercegovini. Iako nesmotreno i nadasve promašeno, pismo papi Franji ne treba promatrati kao ogledalo mišljenja većine, već samo šačice kontradiktornih. Držim da je potrebno naglasiti i da papa na kraju krajeva kao vrhovni poglavar katoličke crkve dolazi u posjet sjedištu vrhbosanske nadbiskupije. To svakako znači da papa Franjo u Sarajevu nikako ne može biti gost, već samo domaćin.