Mariana: Hvala Bogu živa sam stigla sa operacije u svoju Hercgovinu

Tako svi misle dok ih ne lupne po glavi pa ne znaju ni đe su ni što su.
Mene je doslovno lupnulo po glavi. Praveći ručak i obavljajući uobičajene posliće osjetila sam jaku bol u glavi kakvu dotad nisam nikad iskusila. Mahinalno sam popila tabletu, ali bol prodorna i pulsirajuća nije prestajala već me je obarala, tresla toliko da sam skakala po kauču vrišteći ,samo da prestane.

Djeca su se uplašila dok sam ja tonula u neki mrak svakim trenutkom sve dublje. Sjećam se hitne i mog padanja, slabosti u lijevoj strani, više nije bilo šansi da stojim uspravno. Djeci sam šaptala koliko ih volim, sina molila da čuva seku, da me ne zaborave i da budu dobri. Spremljena sam u bolnicu poput paketa.

A vani je mirisalo sve na snijeg kojeg sam toliko dugo iščekivala jer sam ga voljela. Vani je bura lomila sve pred sobom dok bolovi u glavi nisu prestajali već bivali sve jači i sve veći, mislila sam da će mi se glava razletiti na sto dijelova. Rekli su jasno da sam imala moždani udar i da je stanje kritično te da moram ostati na promatranju. Bože, samo da stane bol.

Ako je Tvoja odluka da me uzmeš, uzmi me ali me, molim Te poštedi ove boli koja razara. Nije me bilo briga ni za ruku koju dignuti ne mogu ni za nogu koja je djelovala mrtvo,  potpuno sam kapitulirala.

Vrištala sam. Kao da je sve gotovo.
Zar sam već u paklu?
Jel ovo to? Nema više ništa..?

Pa ja sam mlada žena, imam malu djecu, trebam im, nemoguće da se ovo meni događa, ovo se događa starim ljudima.

Što ću sada? Ne smijem zaspati!Ne! Ako zaspim, bojim se da se više nikad probuditi neću. Ct je pokazivao puknuće aneurizme i morala sam strogo mirovati.
Molila sam svoje da mi dovedu djecu, da se pozdravim s njima,  ali to nije bilo moguće. Nisam se smjela uzbuđivati.

Kao u fillmu, redale su se slike mog relativno kratkog života dok sam sklopljenih očiju čekala to nešto što se krajem zove.
Do čega sam se dovela zbog obraćanja previše pažnje na sekiranciju, dok sam žderala stresove i pila nemire sve dok me nije koštalo života? Gdje su oni koji su me doveli do ove situacije? Oni su mirni i potpuno zdravi, živjet će sto godina.

A ja držim oči poluotvorene na ovom groznom mjestu boreći se tako krhka za život.
Danima sam plakala, molila se Gospodinu, povraćala, na infuziji, snimala mozak, trpila bolove dok nije odluka stigla da moram na operaciju.  Da se šteta koliko toliko sanira. Putovala sam preko lijepe Bosne gledajući kroz sanitetsko vozilo bijele planine pune snijega i plakala ko kiša. Snijeg sam toliko voljela kao i život, između ostalog.

Zašto sve bježi od mene?
Što me čeka na operaciji, hoću li snijeg ikad više vidjeti, gdje su mi djeca, valja mi se sa njima u snijegu.

Boli me glava opet, ali ruka se vraća u život, pijem tabletu i stižem na mjesto odredista, oko mene nepoznati svijet, upućuje me u daljnji tijek svega. Ujutro me odvoze u salu. Budim se ko iz košmara, tisuće dobošara u glavi marširaju. Odjel intenzivne njege na Rebru.

Aparati pokazuju da sam živa.
Liječnici vele da je operacija prošla dobro. Odahnula sam. Za par dana opet sam vidjela snježne planine kroz prozor sanitetskog vozila.
Dobro je. Vidjela sam snijeg opet.

E sada ću se boriti za to da sa djecom dočekam iduće snježne pahulje, mogu ja to! Došavsi na odjel, rekoše mi da je stari Obrad umro i baka Mara, plakala sam koliko je samo ljudi umrlo, a ja evo živa stigla sa operacije. U svoju Hercegovinu.

Svijet je svakodnevno umirao. I svi smo mislili da se to događa negdje drugo, negdje tamo, nikad ovdje i nikad nama.

Došla sam kući jer je moja dr. Jurišić Tonka na mostarskoj neurologiji zaključila da će se stanje moje depresije popraviti uz djecu. I bila je u pravu, Bog je blagoslovio.

Svako drugi dan obilazio me Nikola, perspektivni fizioterapeut vježbajuci me.
I uspio je. Uz pomoć božiju i njegove ruke, ja sam se digla na noge svoje nakon mjesec dana čemera.

Nitko sretniji od mene.

Pripremala sam se za fizikalnu terapiju da do kraja povratim snagu u ruku i nogu. Sve je to sada iza mene, hvala Bogu. Na fizijatriji mostarske bolnice pod palicom predstojnice Naletilić, ja sam doslovno postala stara Mariana.   Divni ljudi i divno osoblje i divne žene u sobi.

Sada iščekujem u proljeće još jednu operaciju.
No, znam, bit će sve dobro.
Moj Gospodin me u naručju nosi i neće me ispustiti nikad.

Ljudi moji, čuvajte se!
I nikad ne recite , to se meni ne može dogoditi jer može, može već idućeg trenutka.
Izbacite negativne ljude iz svog života, manite se rasprava iz stresova, mislite na svoj život koji je jedan jedini i Bogu se okrenite, tu je najsigurnije.

Ne budite kao ja.
Jer ja sam kao sto dobra Nura reče ,"posebna sorta budale".

Neka moja priča bude pouka svijetu!

Mariana

HERCEGOVINA.info