Kuća strave FTV

Ni to više ne pije vodu. Neće. Ljudi više nisu djeca, nisu ni profesionalni lažovi niti su neselektivni gutači vijesti. Vijest ili članak napisan bez kontaktiranja izvora i bez konzultiranja „druge strane“ ne prolazi više tako lako kao nekad. Pri takvom stanju stvari, nimalo me ne čudi da reis Cerić traži od svojih vjernika da drže novinare podalje od njega.

Piše: Veselin Gatalo / pogled.ba

Dakle, toliko vjeruje tom svijetu iz medija da je svjestan toga da će svaka njegova riječ i pokret biti protumačeni onako kako on, reis, to ne želi. Monsinjor Puljić i nije zanimljiv, on se ničemu ne protivi ili se „vajka“ s minimumom entuzijazma, samo da mu ne diraju rezidenciju. Što se tiče vladike Grigorija, ono što sam neki dan pročitao u Slobodnoj Bosni i na blogu Slobodana Vaskovića, natjeralo me da se glasno nasmijem. Uglavnom, Grigorije je, osim što je ubio Kennedyja i zapalio Reichstag, otišao u Mostar zato što ga je u Trebinju strah! Kuku, lele, kao kad bih ja otišao s križarskom odorom natopljenom rakiještinom i s tri pršuta (ona prava, koje Lijanović kupuje od poštenih domaćina kad hoće nekome učiniti poklon) i otišao sad, za ramazan, u Islamabad, u džamijsko dvorište, jer me strah u Mostaru. I to krsteći se s obje ruke, zdesna i slijeva, dok mi pršuti „tarlahaju“ po plećima, a oko mene se širi miris alkohola.

Glasnogovornici SDP-a s Federalne televizije su, koliko vidim, na tom istom TV-u, izloženi užasnom mobbingu. I na BHT1, ali nije toliko alarmantno kao na FTV-u. Ima boljih procjenitelja ljudskog ponašanja, ali nisam loš ni ja. Nisam kao moji psi, oni znaju odmah. Ja moram zaključiti po postupcima, riječima, boji lica, položaju obrva, graškama znoja na čelu, položaju ruku i prstiju, kutom ramena i laktova, držanju papira, treptanju, pogledu, širini zjenica... Da ne elaboriram, neki iskusan komunikolog bi vam objasnio sve to, stavku po stavku. Na novinarima FTV-a se vidi da ideološki partijski čistači revno rade svoj posao. Bakir Hadžiomerović, Zvone Jukić i ostali bošnjački čuvari svega što na svijetu valja, duhom su sveprisutni u programu. Večernji dnevnik Federalne televizije, onaj u 19.30, gledam kao kakvu „reality“, emisiju koju vode ljudi okovani strahom. Ne i zatvoreni u kakvu kuću kao u klasičnom realityju, nego ljudi ograničeni i ustrašeni paskom onih iznad njih, političkog vrha Socijaldemokratske partije u Sarajevu. Strah je to od nemilosti, otkaza, gubitka privilegija, pojma nemam više od kakva straha se tresu i žmirkaju novinari FTV-a. Možda od svega toga skupa? Ali, strah je tako vidljiv da bi ga i pas gotovo mogao nanjušiti kroz ekran. Očito je da se SDP-ova platforma ljulja, da je panika zavladala toliko da se miris straha osjeti čak i u sportskom programu navedene televizije.

Dnevnik počinje skromno, skoro jugoslavensko-asketski, bez viška kreativnosti. Svijet, plavilo, minimalna dinamika. Onda tonovi napeti kao kineski suncobran mostarskoga gradonačelnika Ljube Bešlića kad je ljeti u Kini, događaji izgovoreni tonom uzbuđenog licitatora na javnoj dražbi. I, onda ide vijest po vijest. Počinje skoro normalno, kad se radi o običnim, servisnim vijestima. Problem nastaje kad se „naleti“ na vijest koja se ne sviđa rukovodstvu SDP-a. Voditeljica-urednica, ustrašena toliko da su joj lakti ukočeni, neugodnu vijest započinje usana stisnutih poput bogataškog šlajpika. I, nepoželjnu vijest započne s „hm“, u znak negodovanja. Ojađena intonacija se nastavlja, vrijednosni sud ide iza poluinformacije, „ispod oka“ se gleda izvor informacije na zidu iza novinarke. Navede se nekoliko grijehova sudionika nemilog događaja, makar se radilo o krađi trešanja iz susjedstva. Ne poštedi se ni rodbina sudionika. Drugi novinar, onako plav i prijatnog izgleda, zuri u kameru da bi skrio strah. Pri informaciji koja mu „ne leži“, dakle koja se ne sviđa šefovima, on podiže obrve skoro do kose. Nakon informacije, prije priloga, zabrinuto pogleda kameru, kao da kaže „Ah, kamo ide ovaj svijet...“.

Te stvari se bolje vide u situaciji kad je sugovornik tu, u studiju. Ono što „ne valja“, prekida se i iznose se kontraargumenti, suvisli ili ne, ali mora se prekinuti opasan diskurs i pogubno iznošenje činjenica. Sugovornik je obično uljudan, ne proturječi novinaru – čak se najčešće i ne pobuni, što se obilato iskoristi. Novinarka se ponekad od straha i neugode započne ljuljati, novinaru glas postane drhtav. Donja usna je često ispod gornje, naočale spadnu preko znojnog nosa pa ih treba primaknuti očima, strah je teško skriti. Ni to što se nastoji dovesti što bezopasnije  i „benignije“ sugovornike, ne pomaže puno. Čovjeku istina lakše izlazi preko usana nego laž. Ali sugovornici, čak i oni proganjani i poniženi, boje se manje od novinara FTV-a. Znate, najgori odnosi među ljudima su oni zasnovani na strahu. Ipak, ima u institucijama zasnovanim na strahu i nešto dobro. Traju koliko i strah.