Kolumna: Kletva kralja Zvonimira

Kolumna: Kletva kralja Zvonimira

"U toj legendi Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre pomagao, a zle progonio. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju. Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Ali čuvši to, "Bogom prokleti i nevjerni Hrvati" počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: "Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!"

Kolko je legenda istina ili je to samo jedna od priča iz davnina nije do kraja nikad rasvijetljeno, ali posljednji događaji tjeraju nas da dobro razmislimo o legendi. Legenda se stoljećima prenosila usmenim putem među narodom i ostala aktualna sve do današnjih dana. Povijest kaže da je kralj Zvonimir skončao 1089, a novija nas poduči da je kletva skinuta 900 godina kasnije kada su Hrvati dobili svoju državu i vladara svoje krvi u imenu i liku pokojnog Franje Tuđmana.

Danas nažalost izgleda da je kletva bila skinuta samo na pokusni rok, a očito ga hrvatski narod nije znao iskoristiti. Nakon Franje Tuđmana dođe nam Stjepan Mesić koji je možda podrijeklom Hrvat, ali sasvim se uklapa u kletvu o kralju svoje krvi. Deset godina nakon toga kletva se nastavlja, a izborom novog vladara proći će još mnogo Božića  do još jedne kušnje koji će biti ponuđen Hrvatima.

Danas je domovinska i iseljena Hrvatska imala priliku birati, a rezultati izbora nam kažu da legenda o kletvi kralja Zvonimira nipošto nije legenda. Nakon svega što se Hrvatskoj i Hrvatima dogodilo od osamostaljenja, Domovinskog rata pa do danas, najmanje je trebao vladar u imenu Ive Josipovića.

Izbore danas nije izgubio Milan Bandić, nije ih dobio ni Ivo Josipović kao predsjednički kandidat. Bio je to izbor za i protiv povratka u prošlost, onu ne tako davnu iz koje je  izrasla slobodna i neovisna Republika Hrvatska, ali i onu davnu iz vremena kletve kralja Zvonimira. E moj narode zaslužio si ti Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Damira Kajina, Vesnu Pusić i Milorada Pupovca. Lekcije se sasvim brzo zaboravljaju, a i ljudi koji su nasrtali i koji nasrću  na naše svetinje. Neće proći mnogo vremena da se shvati kako je jedini gubitnik narod nad koga se 10. siječnja ljeta gospodnjeg 2010 ponovo nadvila Kletva kralja Zvonimira.

Prodali su naše snove 
Judini sinovi, 
suvo zlato bacili u blato. 
Buđenje je bilo tako lijepo, možda prekasno, 
i nevinom krvlju plaćeno. 
 
Ej, umorna zemljo, izmučena! 
Ima li još tko umrijeti za te? 
 
Prodali su naše snove 
Judini sinovi, 
suvo zlato bacili u blato. 
Pred vratima tuđim opet za pravdu molimo, 
težak sada križ mi nosimo. 
 
Ej, umorna zemljo, izmučena! 
Ima li još tko umrijeti za te? 
 
Kralju Dmitre Zvonimire, 
kroz planine odjekuju krici, 
u tamnici tvoji su vojnici! 
 
Izdajice, ne imali mira, 
ubili ste kralja Zvonimira, 
izdali ste naše velikane, 
i sinove što su majke dale. 
 
Jučer gledam sliku naroda, 
baca cvijeće po herojima, 
a već sutra pobjednike sude, 
prodaše ih za Judine škude. 
 
Kralju Dmitre Zvonimire, 
kroz planine odjekuju krici, 
u tamnici tvoji su vojni
ci!