Kolumna Ilije Zovka: Oba su pala

Kolumna Ilije Zovka: Oba su pala

... a glas Filipa Gaćine postao je zaštitni znak otpora srpskoj agresiji: - Obadva, obadva, oba su pala - vikao je tada Gaćina.

Spomenuti događaj i snimka napravljena tom prigodom postala je svojevrsnom prekretnicom i zaštitnim znakom domovinskog rata. U tim teškim trenucima ova je snimka uspjela  podići moral slabo opremljenim hrvatskim vojnicima na bojišnicama od Dubrovnika do Vukovara.

Bili su to dani  ponosa i časti, dani nesalomljive odlučnosti hrvatskog čovjeka na putu ka ostvarenju tisućljetnog sna - slobodom i nacionalnom državom.

U tim trenucima istim je plućima i željom za slobodom disala ogromna većina hrvatskih ljudi, kako u ratom opustošenoj domovini i  iseljeništvu, tako i u Bosni i Hercegovini. To je nacionalno jedinstvo bilo vidljivo i narednih godina, da bi u olujnoj ratnoj završnici došli do blistave vojne pobjede i pune državne suverenosti.

Filip Gaćina, zaštitni znak otpora srpskoj agresiji, poginuo je 1998. tijekom razminiranja preostalih minskih polja i nije uspio dočekati  današnju hrvatsku zbilju. Da je kojim slučajem poživio, danas bi razočaran svjedočio trenutku potpuno drugačijim od onog u kome  je on osobno, kao i mnoge njegove kolege, dočekao svoj zvjezdani trenutak slave.

Da je kojim slučajem uspio poživjeti danas bi svjedočio sasvim obrnutom slijedu događaja. Opet su naime oba pala. Međutim, ovaj put nema razloga za slavlje, kao prije devetnaest godinai. Neki će reć dai nema razloga ni za tugu, jer ljudskih žrtava nije bilo.

Kad malo bolje promislim divim se onima koji promišljaju na takav način. Događaji i procesi sustižu ih jedan za drugim. Neke primaju s osmijehom, neke s tugom a prema ogromnoj većini su potpuno ravnodušni. I tako,  prolaze dani, mjeseci,  godine.  Prođe čitav ljudski vijek.

Međutim, postoji i ona druga, istina puno rjeđa, vrsta ljudi, onih koji pažljivo promatraju sve oko sebe; slučajne prolaznike, sugovornike, događaje i procese.

Naravno, ne čine to iz nekakve obijesti ili nedostatka pametnijeg posla. Čine to iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Iščitavajući jedne, pokušavaju preduhitriti druge događaje i procese. Vukući protupoteze, ovisne o svome osobnom svjetonazoru, svom položaju u društvu  ili snazi skupine s kojom se identificiraju, ti ljudi pokušavaju preokrenuti kotač povijesti u smjeru drugačijem od zacrtanog.

Postoji i treća vrsta. Naime, riječ je o malobrojnoj i biranoj upravljačkoj strukturi  koja planira i reproducira događaje, kako bi kroz čitav slijed tih događaja ciljano usmjeravala procese ka zacrtanom cilju, koji ne mora biti, i najčešće nije, prihvatljiv većini.

Filip Gaćina, jedan od zaštitnih znakova hrvatske borbe za golu opstojnost, nije pripadao skupini nijemih promatrača događaja s početka rata. Nije pripadao niti eliti koja je događaje kreirala. Pripadao je skupini koja je hvatajući se odvažno u koštac kreiranih  događajima izmijenila njihov smjer, postavši tako dio hrvatske povijesti.

Devetnaest godina kasnije, točnije 23. rujna 2010. godine, povijest se opet ponovila. Obadva su opet pala. Međutim, ovaj su put pala dva borbena zrakoplova HRZ, i to prilikom rutinske vojne vježbe.

Uspoređujući površno ova dva događaja na prvi se pogled stječe dojam kako između njih nema nikakvih međusobnih poveznica. Osim naravno neprijeporne činjenice da se radi o dva pada  po dva borbena zrakoplova, i to u vremenskom razmaku od ravno 19. godina.

Međutim, kad pomnije promislim ipak stvari izgledaju znatno drugačije.

Rušenje dva zrakoplova JNA kod Šibenika bila je simbolička prekretnica na samim početcima Domovinskog rata, koja je u glavama ljudi urušila početnu psihološku barijeru, što je bio prvi korak na putu ka pobjedi u ratnom srazu protiv znatno nadmoćnijeg neprijatelja.

Današnja situacija je potpuno suprotna.

Ponovno rušenje hrvatskog sna o vlastitoj suverenosti na javnu je scenu potiho stupilo prije nešto više od jednog desetljeća. Puno se toga u ovom razdoblju dogodilo u  loncu rastakanja hrvatske države i nacije.

Zahvaljujući upravo tom procesu desetogodišnje decroatizacije, Republika  Hrvatska je danas na vrhuncu nacionalne, političke, gospodarske, moralne i duhovne krize. Borba unutarnjih centrifugalnih i  centripetalnih sila vodi se pod dirigentskom palicom onih malobrojnih, ali globalno moćnih, skupina i pojedinaca, koji su čitavu ovu igru ciljano planirali, pripremili, započeli i doveli do trenutnog stanja.

Ogromna većina hrvatskog puka čitavo desetljeće šutke promatra što se oko njih događa, vodeći računa  isključivo o tome kako dobiti bitku za vlastito preživljavanje.

Međutim, postoje i osobe koje svakodnevno analiziraju događaje i procese, smještajući ih u određeni kontekst. Imao sam tu sreću, pa sam prije petnaestak godina jednu takvu osobu i osobno upoznao. Mnoge smo sate proveli zajedno, razgovarajući o raznim temama, a tijekom svakog razgovora ostajao sam zatečen  s kojom lakoćom jedan čovjek raščlanjuje naizgled nepovezane  događaje i procese, te izvlači zaključke.

Čim sam, jučer, čuo za vijest o padu MIG-ova HV-a pojavila se u meni iskrica znatiželje za prijateljevim mišljenjem. Ono što sam tom prigodom čuo nije me nikako ostavilo ravnodušnim.

Bez obzira radi li se o nesretnom slučaju, ljudskoj pogrešci, kvaru ili diverziji ova će nesreća biti ispolitizirana do krajnjih granica te unaprijed  određena kao povod za realizaciju nekih već zacrtanih ciljeva, mišljenje je koje sam čuo od svog dugogodišnjeg prijatelja.

Nedugo nakon našeg razgovora dođoh i do izjave hrvatskog predsjednika Ive Josipovića o ovom slučaju, koja je pokazala točnost već spomenutog zaključka.

Naime, prema razmišljanju aktualnog  hrvatskog predsjednika, „Hrvatska je pred važnim odlukama vezanim za razvoj obrambenog sustava, a zbog ekonomske krize koja ne pogoduje nabavci skupe opreme nalazi se u raskoraku želja i mogućnosti”

Iz ovako intonirane izjave dade se štošta zaključiti. Prvo je otvaranje pitanja o vrsti, tipu i standardu  zrakoplova koje posjeduje jedna punopravna članica NATO saveza. Zastarjeli i zubom vremena oštećeni ruski zrakoplovi  nisu prikladno naoružanje  za bilo koju članicu ove institucije, pa tako niti za Hrvatsku,  što je sasvim realan zaključak.

Drugo, proračunska kriza kojoj svjedočimo onemogućava Hrvatsku u nastojanjima da nabavkom novih  zrakoplova modernizira vlastite zračne snage, bez obzira na želje je realnost.

Treće, Hrvatska je punopravna članica NATO saveza te kao takva uživa punu vojno-sigurnosnu zaštitu, teza je koju će u predstojećoj raspravi sustavno ponavljati oni krugovi koji će nastojati progurati odluku o raspuštanju  Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Na koncu će, i unatoč "dobrim željama", Republika Hrvatska  po svemu sudeći ostati bez vlastitog ratnog zrakoplovstva, a nedugo zatim  i bez ratne mornarice. Te odluke su davno donesene u krugovima globalnog upravljanja  i čeka se samo povoljan trenutak za njihovu provedbu u ozemlju, činjenice su poznate mnogima.

Upravo zbog toga  ne libim se kazati kako je jučerašnja zrakoplovna nesreća u najmanju ruku simbolička prekretnica, slična onoj poznatoj po uzviku Filipa Gaćine iz rujna 1991. godine.

Oba su pala - i onda ali i danas. Ali s jednom znatnom razlikom. Prije devetnaest godina bila je to prekretnica prema hrvatskoj suverenosti. Međutim, danas je to prekretnica prema potpunom gubitku te iste suverenosti, koju su Gaćina i mnogi drugi započeli kovati  ranih devedesetih.

 

Ilija Zovko