Jure Zovko: Dimljeni Picasso u omotu pršuta, polarni medo na novom zadatku i dvije izgubljene duše u dijalektičkom prijeporu

Nadan Vidošević, HGK, imovina, Jure Zovko, Nadan Vidošević, vozila, Upisnik sudskih i javnobilježničkih tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima, dodatno oduzimanje imovine, uskok, Nadan Vidošević
... da nije znao što učiniti sa silnom lovom koja se slijevala u njegove džepove.  Želimo li u osnovnim crtama objasniti supstancijalnu razliku između hrvatskih i njemačkih političara, najjednostavnije je započeti konstatacijom da su naši korumpirani od glave do pete, a njihovi sve više u praksi potvrđuju da je moguće čak i u politici ostati profesionalan, čestit i moralan. Popularna njemačka kancelarka Angie Merkel očito nema potrebe nositi skupocjene nakite i kostime etabliranih proizvođača jer je u svojoj jednostavnosti postala svjetski brend na koji je njemačka nacija ponosna. U njemačkoj je donatorskoj tradiciji postalo stvar kulturnoga prestiža tko će od uglednih poduzetnika više donirati umjetnina za državne muzeje i gradske galerije. Jedan od najpoznatijih svjetskih muzeja berlinski Pergamon nastao je donacijom njemačkih poduzetnika udrugama za proučavanje antičke kulturne baštine. Nakon sustavnih iskapanja umjetnine su donirane berlinskom državnom muzeju. Zaboravlja se da je primjerice jedan od najpoznatijih njemačkih arheologa Heinrich Schliemann, koji je iskapao Troju i Mikenu, prvotno bio poduzetnik. Grčki i latinski počeo je učiti tek u 31. godini života. Cjelokupnu bogatu riznicu svojih arheoloških iskapanja donirao je berlinskom muzeju Pergamon.

Umjesto prakse doniranja u Hrvatskoj možemo u crnim kronikama čitati o pljačkama i suptilnim otuđenjima umjetnina iz državnih muzeja. Kao ilustrativan primjer može poslužiti slučaj Muzeja grada Splita, koji još uvijek nema popis umjetnina, a poznato je da su iz muzeja nestale 152 umjetnine. Nestanak umjetnina dovodi se također u vezu s ljubavlju najpoznatijega kolekcionara umjetnina iz Dugobaba. Hoće li se USKOK nakon afera s Molom i Fimi mediom stići pozabaviti i sa slučajem Muzeja grada Splita?

Da Splićani strasno vole vrsna umjetnička djela, potvrđuju dvojica moćnih HDZ-ovaca koji su bili veoma zaslužni u procesu detuđmanizacije hrvatske političke scene. Mislim naravno na Ivu Sanadera i Nadana Vidoševića, dvojicu korpulentnih splitskih berekina koji su godinama izazivali uzdahe ljepše polovice nacije. Naravno onih koje nisu gejice. Činjenica da jedan od najgorih studenata ekonomije na splitskom Ekonomskom fakultetu može obnašati tako značajne funkcije u Hrvatskoj, zapravo samo potvrđuje da živimo u banana-državi bez ljestvice etabliranih vrijednosti i u javnosti koja nema istančani osjećaj za moralnost. Kao generalni direktor Dalmacijacementa Vidošević je uspio upropastiti jednu od najpoznatijih hrvatskih firmi. Za nagradu je postao najprije župan Splitsko-dalmatinske županije, a potom ministar gospodarstva u Vladi opjevanoga Nikice Valentića. Iz zahtjevne ministarske fotelje preselio je u daleko udobniju, onu u Hrvatskoj gospodarskoj komori, gdje je za predsjednika izabran 1995. godine. Budući da statutom HGK nije ograničen broj mandata predsjednika, "Lepi Nadan" je oborio sve rekorde na reizborima doživjevši neobičnu punoljetnost: bio je 18 godina alfa i omega Hrvatske gospodarske komore. Njegovom zaslugom hrvatsko se gospodarstvo srozalo u totalni bankrot, a nezaposlenost mladih dosegla najvišu stopu u Europi. Možemo također pročitati u kronikama da je bio jedino uspješan kao predsjednik HNK Hajduka osvojivši devet od dvanaest mogućih naslova. Osim trofeja Hajduku je ostavio i nagomilane dugove pa je samo pitanje dana kada će ponos Dalmacije doživjeti sudbinu Dalmacijacementa.

Obično se kaže da Moira djeluje po nekoj neobično izbalansiranoj pravednosti: obdari u nekom segmentu, uskrati u drugome. Ako je raskošna u darivanju ljepotom, škrta je u dodjeli intelektualnih sposobnosti. Za angažman u hrvatskoj politici daleko je važniji onaj prvi dio što potvrđuje plejada skupocjenih odijela na hrvatskoj političkoj sceni. Sjaj ljepote, za koju je već Platon rekao da je najevidentnija u svijetu fenomena, trebao bi, po nekom hrvatskom pravilu, prikriti manjak inteligencije. Tako je trebalo biti i s političarom koji je postao grobarom hrvatskoga gospodarstva. Kao bogomdani ljepotan Vidošević je kolaps hrvatskoga gospodarstva pokušao prikriti sagom o vlastitoj poslovnoj uspješnosti: nacija se trebala diviti usponu od podstanara do tvorca pseudoidiličnoga vilenjaka s prepariranim polarnim medvjedom koji čuva umjetnine klasičnih hrvatskih slikara Bukovaca, Račića i Kraljevića. Nebitno je pri tome što je vlasnikovo razumijevanja umjetnina i njihov tretman jednak razumijevajućem odnosu prema rogovima lopatara ili lovačkim puškama koja poput slika vise na zidovima njegova vilenjaka. Ali umjetnine su tu da kompenziraju manjak educiranosti, da prikriju sveopću nestručnost koja se osjeti na svakom koraku političara koji je već davno napustio krutu stvarnost ruiniranoga gospodarstva, preselivši u bjelokosni svijet tranzicijske bajke polarnoga medvjeda i klasika hrvatske umjetničke moderne.

Što bi tek bilo da su dvojica splitskih strastvenih kolekcionara živjeli u vremnu Paula Cézannea, najgenijalnijega slikara moderne i pokupovali sve njegove slike? Poznato je da je Cézanne za života uspio prodati samo dvije svoje slike. Kolekcionarima je najčeše davao slike u zamjenu za slikarske boje, a na isporuku je čekao mjesecima da ih dobije kako bi mogao nastaviti sa slikanjem. I tako sve do smrti.

Dok pokušavam razumjeti zašto je Sanader kupovao umjetnine, jedino mi razumno objašnjenje pada na pamet da nije znao što učiniti sa silnom lovom koja se slijevala u njegove džepove. Mercedese, BMW-e i slične atraktivne "pile" nije morao kupovati jer su tajkuni strpljivo čekali u redu da mu ih po želji doniraju. Bojim se da sam također u zadnjoj kolumni pogriješio u slučaju smijenjene mostarske dekanice Filozofskog fakulteta jer sam ispustio iz vida mogućnost da je neki od bogatih hercegovačkih tajkunčina donirao fakultetu igračku iz svoga voznog parka koja mu se više nije sviđala. Da bismo doista saznali kakav je profil stručnosti zagovarala nekoć moćna dekanica, bilo bi dobro da Vladin Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kojim uspješno upravlja gospođa Daria Krističević, objavi što je sve u proteklim godinama iz državnog proračuna donirano Filozofskom fakultetu u Mostaru: Zbog transparentnosti rada bi poželjno da Ured za Hrvate iz dijaspore obznani što je dojučerašnja dekanica zatražila ove godine od Milanovićeve Vlade. Predmnijevam da je riječ o knjigama koje su najpotrebnije za izvedbu sveučilišne nastave i educiranje studenata. Možda se i varam?

Kada je riječ o očuvanju umjetničke baštine čini se da bi ugledni mesar i bivši saborski zastupnik Stjepan Fiolić mogao postati svjetska senzacija zbog čuvanja Sanaderovih umjetnina u skladištima zajedno sa skupocjenim pršutima, kobasicama i dimljenim šunkama. Ovo bi genijalno otkriće moglo postati putokaz svim konzervatorima umjetnina, originalni hrvatski brend koji bismo u budućnosti mogli uspješno izvoziti. Ekspertiza bi trebala pokazati je li temperatura za sušenje pršuta idealna za impregnaciju boje na Picassovim slikama, odnosno potvrditi da je miris dimljene turopoljske šunke idealan za očuvanje Braqueovih akvarela? Način kako je lukavi Fiolić čuvao Sanaderove umjetnine na tavanima s pršutima i inim suhomesnatim delicijama da ne dospiju u ruke USKOK-a mogao bi postati predmetom intenzivne analize i izučavanja budućih konzervatora umjetnina. Fiolićeva briga za umjetnička djela mogla bi izazvati i perturbacije na svjetskoj burzi umjetnina jer bi dimljeni Picasso, omotan u pršut zbog raritetnoga načina očuvanja mogao dosegnuti astronomske cijene.

Možda će brojne pristaše Nadana Vidoševića s pravom prigovoriti da se umjetnine ipak ugodnije osjećaju pod nadzorom prepariranoga polarnog medvjeda u rashlađenim vilama prigorskih brega. Tu se javljaju brojni prijepori i nedoumice o kojima će moći opušteno voditi rasprave dvije izgubljene duše s privremenim prebivalištem u Remetincu.

Autor: Jure Zovko/dnevno.hr